Jednog toplog ljetnog dana krenuli smo na ovo epsko putovanje, po mišljenju nekih, jednu od posljednjih istinskih romantičnih avantura. Sletjeli smo u glavni kineski grad Peking i istog trena se utopili u masi ljudi, mirisa i zvukova. Hotel u kojem smo odsjeli bio je prava oaza usred bučnih i živopisnih pekinških hutonga, kako oni nazivaju svoje gradske kvartove. Pronalaženje ulica, palača i zanimljivosti, kupovina karta za daljnje putovanje – sve su to bile neviđene pustolovine budući da rijetko tko priča engleski i, usprkos našem džepnom kineskom rječniku i pokušajima pričanja na mandarinskom, nerijetko smo se u našu oazu vraćale iscrpljene i s neke desete strane od one kamo smo krenule u rano jutro. Peking, moderan milijunski grad u kontrastu s ostavštinom vladavine careva prije nekoliko stotina godina - od Zabranjenog grada kojim kao da se još uvijek šuljaju konkubine i eunusi do Trga nebeskog mira (Trg Tiananmen), najvećeg trga na svijetu na kojem za lijepog vremena Kinezi puštaju zmajeve pod budnim okom Mao Ce Tunga čiji ogromni portret visi na kapiji uz sam trg.

Nakon još par dana u Pekingu, posjete Ljetnoj palači, Hramu Lame i Kineskom zidu, pune dojmova krećemo dalje. Slijedi putovanje vlakom četvrtog razreda, desetosatna natrpana, izgužvana, ljepljiva vožnja do Hohhota, još jednog milijunskog kineskog grada na putu prema mongolskoj granici.

Približavanjem Mongoliji krajolik se počinje drastično mijenjati, a isto tako i atmosfera i osjećaji u nama. Najednom sve postaje prostrano i mirno i svu onu masu ljudi i buku zamjenjuje tišina. U Mongoliji kao da je neko drugo vrijeme, neki drugi život... Satima smo u tišini gledale kroz prozor jurećeg vlaka dok su kraj nas prolijetala prostranstva i prostranstva puste stepe na kojoj nema ničeg osim pokoje jurte i rijetkih stada ovaca. U Mongoliji polovica stanovništva i dalje živi nomadskim načinom života, obitelji se sele u potrazi za poslom, hranom i travom za ispašu i po putu podižu svoje specifične nastambe – gerove ili jurte (okrugli šatori sa šest kreveta poslaganih ukrug i peći na goveđi izmet). Stižemo u Ulaan Bator i odmah se suočavamo sa strašnom slikom grada s najvećim brojem djece beskućnika koja žive po ulicama i napuštenim kanalima.

Brzo smo pobjegle iz grada na trodnevno putovanje prema pustinji Gobi, s vozačem koji nije znao ni riječi engleskoga, ali bilo je to jedno predivno iskustvo i svaki naš razgovor bila je prava mala predstava. Vozili smo se satima nekoliko stotina kilometara po livadama i blatu, a spavali smo kod jedne lokalne obitelji. U jednom trenutku gledajući prizor pred sobom učinilo nam se kao da tlo treperi, i onda smo shvatile da polje vrvi miševima, pročitale smo u vodiču da ih ima na milijarde, a u to smo se i uvjerile kad su po noći imali pravu gozbu u našem geru. Ono što u Mongoliji najviše oduševljava su ljudi, srdačni i ponosni, a onda veličanstveno prostranstvo plavog neba kojem ne vidiš kraja. Nikad toliko neba...

Nakon predivne Mongolije stižemo u Rusiju, na Bajkalsko jezero ili Bajkalsko more, kako ga Rusi vole zvati zbog njegove veličine i dubine (sa svojom dubinom od 1.637 metara najdublje je jezero na svijetu). Prema lokalnoj legendi, tko u jezero uđe do koljena, produžit će si život za pet godina, a tko se u njemu okupa, za čak 25 godina. Budući da je meni bilo malo previše hladno, zadovoljila sam se onim prvim. A nakon hladnog jezera može se odmah uletjeti u stilizirani oblik slavnih ruskih banja i isprobati saunu na samoj plaži.

Put nas dalje vodi prema zapadu, dugom dugom vožnjom vlakom kroz hladni Sibir, preko Irkutska, Krasnoyarska, Novosibirska do Yekaterineburga nakon kojeg geografski i počinje Europa, i sve postaje nekako poznatije. Konačno, nakon 22 dana stižemo u Moskvu s toliko kilometara smijeha, koraka i lica iza sebe, spremne za još jedan novi, živi grad, dok željeznicu guta već daljina

Nekoliko zanimljivosti:

- Iako se nedavno našao na popisu ljudi koji su pobili najviše ljudi u povijesti, Mao Ce Tung i dalje ima velik utjecaj na kineski narod i Kina vrvi suvenirima s njegovim likom, počevši od satova do knjižica, postera, majica...
- Pekingom svakodnevno prometuje oko sedam milijuna bicikala.
- Kineski restorani nude svakakve egzotične specijalitete, pa se na njihovim jelovnicima mogu naći skakavci, škorpioni, crvi, a nažalost i pseće meso.
- Mongoli su silno ponosni na svog drevnog moćnog vladara iz 13. stoljeća, Džingis-kana, pa njegov lik i dan danas krasi novčanice i poštanske marke.
- Glavno jelo u Mongoliji je ovčetina, tvrdi ovčji sir te kobilje mlijeko.