Svojoj profesiji Kaplan je posvećen gotovo 50 godina, a u knjizi opisuje da se nikada nije susreo s takvim valom dijagnosticiranja bolesti kao što je slučaj s bipolarnim poremećajem. Tako kaže da je na jednoj manjoj konferenciji 1994. tek dvoje psihologa spomenulo da liječi dijete s bipolarnim poremećajem da bi samo tri godine kasnije sve skočilo na razinu više i danas u Americi gotovo trećina djece i adolescenata ima dijagnozu bipolarnog poremećaja. Sa 20 tisuća djece koja su se liječila od ovog poremećaja 1995. brojka je do 2003. porasla četiri puta.

Dok se kod odraslih bipolarni poremećaj ponekad kreće od višetjednih osjećaja sreće pa do depresije koja može trajati i po nekoliko mjeseci, kod djece se manifestira sasvim drukčije. Zapravo se simptomi bipolarnog poremećaja mogu opisati poput klasičnog djetinjeg ponašanja. Dijete u dobi kada polazi niže razrede osnovne škole u jednom će danu primjerice biti ogorčeno i gnjevno zbog nekoliko situacija. U takvim situacijama treba uzeti u obzir sve druge simptome, a na da se problem kontrole bijesa odmah proglasi bipolarnim poremećajem. Između 60 i 90 posto djece kojima je rečeno da imaju bipolarni poremećaj zapravo imaju ADHD (poremećaj pažnje i hiperaktivnost), piše Kaplan.

Uz ovaj poremećaj povezan je i poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem (ODD) koji se manifestira kroz svađanje s odraslima, gubitak kontrole, odbijanje pravila, okrivljavanje i zadirkivanje drugih, ljutnju, zlobnost i osvetoljubivost.

Profesor Kaplan smatra da je do krivih dijagnoza zbog kojih su mnoga djeca nepotrebno trošila opasne lijekove došlo popularizacijom teme o bipolarnom poremećaju. Počeci se naziru u knjizi 'Bipolarno dijete'. Tamo se navode razni znakovi poremećaja poput teškog buđenja ujutro, a ne uzima se u obzir da se neka djeca jednostavno teško bude i da su neka ponašanja jednostavno normalna djetetova reakcija.

Lijekovi koje djeca s dijagnozom koriste djeluju poput onih za smirenje i stabiliziraju djetetovo ponašanje, ali to su lijekovi za odrasle. Tako na primjer lijek Valproate može trajno oštetiti jetra, gušteraču i mozak.

Kada su devedesetih godina predloženi lijekovi za bipolarni poremećaj, dijagnoze su naglo počele rasti, piše Kaplan i dodaje da je 2000. godine na jednom skupu psihologa sve otišlo predaleko kad su predložili da se odrasli s ovim poremećajem druže s ljudima koji imaju istu dijagnozu. Ističe da su se farmaceutske kompanije udružile s liječnicima koji su ostalim kolegama davali instrukcije o bipolarnom poremećaju i kojim ga lijekovima liječiti. Zbog velike zarade, stotinama tisuća djece postavljena je pogrešna dijagnoza.

No Kaplan se s istomišljenicima bori protiv krivih dijagnoza, a Američko udruženje psihologa priprema novi načine dijagnosticiranja da se točnije odluči s čime se zapravo mališani bore.

Do sada je ovaj cijenjeni psiholog objavio preko stotinjak znanstvenih članaka vezano uz dječju i adolescentsku psihologiju. Trenutačno radi na medicinskom sveučilištu Penn State.