Zbog 'tankog i mekanog tijesta i slatkog umaka od rajčice koji se pjeni, bubri i postaje kremast, kad otopi svježu bivolju mozzarellu', Elizabeth Gilbert je spremna s prijateljicom Sofie sjesti u vlak i potegnuti od Rima do Napulja, u 'svetište, raj tanke, mekane, mirisne, ljepljive, fine, slane pizze'. Jer dobra pizza je pola puta do sreće, druga polovina je meditiranje i ribanje kamenih podova u indijskom ašramu, a puna sreća je ravnoteža između želuca i mozga, svjetovnog užitka i duhovnog mira na Baliju.

Da podsjetimo: nakon mučnog razvoda i groznih depresija u autobiografskoj knjizi 'Jedi, moli, voli' i filmskoj verziji s Julijom Roberts u glavnoj ulozi, njujorška novinarka i spisateljica odlazi na jednogodišnje putovanje svijetom u potrazi za samom sobom. Prva stanica je Italija, glavni grad kao mitsko mjesto svih užitaka još od starih Rimljana, gdje uči talijanski, obilazi trattorije i jede, jede, jede. Jede i u Indiji i na Baliju, ali tamo hrana nije fokus njezina razmišljanja i odnosa prema svijetu i sebi samoj.

U Italiji jede sve, jede slasno, a prije svega strasno. Svježim, hrskavim šparogama izjavljuje ljubav, a uživanje u pohanim cvjetovima tikvica prava su ljubavna predigra. Gljive su u Bologni poput 'velikih, debelih, seksi jezika, a pršut se prostire preko pizze poput fine čipke na otmjenom ženskom šeširu', dok se umak bolonjeze 'prezrivo smije svakoj drugoj zamisli ragua'.

Za nju su i gradovi poput Bologne i Parme dobili ime po umaku i šunki, a Bologna je zbog divnih građevina s pročeljima od opeke 'Crvena, lijepa i – debela'. U zemlji muzeja i spomenika kulture, tijekom četveromjesečne 'ugljikohidratne turneje', posjetila je samo jedan, Državni muzej tjestenine u Rimu. U toskanskom gradiću Lucca, rodnom mjestu Giaccoma Puccinija, obilazi mesnice, u kojima su 'kobasice svih zamislivih veličina, boja i porijekla ugurane, poput ženskih nogu, u izazovne čarape', 'zamamne stražnjice od šunki vise u izlozima i mame poput skupih amsterdamskih prostitutki', a 'pilići izgledaju toliko sočno i zavodljivo čak i u smrti da pomišljate da su se ponosno i dobrovoljno žrtvovali, nakon što su se za života natjecali koji će biti najsočniji i najdeblji'. Prolaznike moli da joj pokažu put do rodne kuće slavnog skladatelja samo zato što se preko puta nje nalazi restoran u kojem poslužuju najbolje gljive u gradu.

Čak i njezin rimski prijatelj američkog prijatelja, koji je često prati na gastronomskim pohodima, ima znakovito ime Luca Spagetti, a Gilbertica tvrdi da nije pseudonim. Dok njezina sestra u obilazak Rima nosi Michelinov 'Zeleni vodič', Elizabeth nosi ručak: dva velika peciva veličine lopte za softball, ljutu kobasicu, usoljene sardine omotane oko mesnatih zelenih maslina, namaz od gljiva s okusom šume, kuglice dimljene mozzarelle, pečenu rukolu s paprom, male rajčice, sir pecorino, mineralnu vodu i pola boce hladnog bijelog vina. Dok sestra naglas pita zašto ljudi više ne govore o Trentskom koncilu, ona ne može dočekati stanku za ručak.

Gilbertica je prije svežder no gurman. Nema istančano nepce poput pomodnih i prgavih gastro kritičara 'nove kuhinje' koji zamišljenim pogledom u strop nekog razvikanog restorana čekaju da im senzori okusa u ustima nešto kažu o utjecaju tekućeg kisika na svježi škamp. Novinarka koja je karijeru započela u tromjesečniku GQ (Geltelman's Quaterly), magazinu za muškarce na temu mode i životnog stila, a nastavila u Harper's Bazaaru, radije će otići u običnu malu trattoriju s crvenim, kariranim plastičnim stolnjacima u rimskoj radničkoj četvrti Trastevere i naručiti obične, hrustave bruschette, špagete sa sirom i paprom i malo pečeno pile.

Ili u mali bezimeni restorančić u Messini na Siciliji gdje konobar donosi prozračne oblake ricotte posute pistacijom, komadiće kruha umočene u aromatična ulja, male tanjuriće mesnih narezaka i masline te salatu od ohlađenih naranči s preljevom od sirovog luka i peršina. Ili u rimsku zalogajnicu gdje poslužuju janjeća crijeva u teškom umaku s mnogo maslaca. Ili će s prijateljem čavrljati preko tanjura sušenog volovskog repa.… No, čak i u maloj sicilijanskoj prčvarnici, obično, domaće, sicilijansko posluženje, bit će ono najbolje što je probala u Italiji: 'velike listove svježe tjestenine poput raviola omotanih u oblik papine kape, napunjene vrućim, aromatičnim nadjevom od ljuskara, hobotnice i liganja, posluženih poput vruće salate sa svježim kapicama i povrćem rezanim na rezance, a sve je to zajedno u maslinastoj, morskoj juhi'. Nakon toga slijedio je zec pirjan u majčinoj dušici.

Poslije četiri mjeseca bez brojanja kalorija, Gilbertica se pretvorila u kuglu 'bivolje mozarelle' i nije mogla ući u razumnu veličinu traperica. Ipak, promatrajući se u izlogu napuljske pizzerije, zadovoljno je zaključila da je to u njezinu životu deset najsretnijih kilograma.