Imam problem koji me muči već jako dugo, još od početka srednje škole a sada završavam četvrti razred. Taj problem nikad nisam zapravo ni pokušavala riješiti jer sam mislila da nema pravog lijeka za to. Dakle, radi se o tremi koja me izluđuje. Inače nisam sramežljiva osoba! Moglo bi se reći da sam poprilično komunikativna. Ali kad god dođem u situaciju da moram nešto javno izlagati pred drugima, npr. seminar ili samo čitanje nekog štiva, počnem se tresti, glas mi podrhtava, znojim se i osjećam se užasno.
Prestrašim se da će me uhvatiti trema i totalno se zablokiram. Ne znam zašto mi se to događa. U osnovnoj školi nikad nisam imala s time problema. Pretpostavljam da se to obično događa zbog promjena sredine, prijatelja, profesora i sličnog. Ali sve sam to davno prošla. Jako se bojim tog straha (treme) jer me koči u normalnom življenju i svemu što me očekuje. Nikad nisam ni pomišljala da bih mogla imati problema s tim. Čula sam za razne metode liječenja kao što je npr. posjet stručnjaku, psihologu ili psihijatru (za to nemam mogućnosti apsolutno nikakve), onda nekakve vježbe pravilnog disanja ili sl. Nadam se da biste mi vi mogli pomoći nekakvim savjetom ili rješenjem?

Hvala!

Redakcija Teena: Mi se baš i ne usuđujemo baviti rješenjima, ali svakako uvijek pokušavamo nešto iskombinirati sa savjetima i to onima od srca. Pa ćemo tako reći i tebi ono što se nama, čisto onako objektivno i s ljudske strane čini. Naime, trema koja ti se pojavila nenadano možda ima veze s činjenicom da si, tijekom godina i što si starija, ipak uspjela zaraditi određeni respect u očima svojih frendova i nastavnika i naravno da ti je stalo taj teško zarađeni status i zadržati. Budući da svaki javni istup pred dvoznamenkastim brojem očiju predstavlja realnu i neposrednu opasnost da se taj status ugrozi, naravno da te odmah spopadne znojenje i drhtanje dlanova kao uzročno-posljedična reakcija. Jednostavno, nije to više kao prije kad si bila mala, pa se kroz javni nastup moglo provući i par djetinjarija jer u tim godinama ti se moglo progledati sve to kroz prste i još dati komentar kako je to 'baš slatko'. Što si starija, stvari postaju ozbiljnije i samim time i kompliciranije jer te ljudi isto tako ozbiljno počinju promatrati i jednako pozorno – slušati što govoriš. Mi mislimo da je, za ovakve slučajeve, kvaka baš u slušanju i da bi ti baš to moglo pomoći. Naime, možda bi ti bilo dobro pokušati usmjeriti koncentraciju na nešto što bi te oslobodilo treme, a to je - skoncentrirati se i misliti samo na ono što govoriš. Mi mislimo da je tajna svakog dobrog javnog govornika baš u činjenici da se na njima vidi i osjeća da u tom trenutku oni razmišljaju samo i jedino o onome što će pričati, a ne o dojmu i slici koji bi mogli ostaviti na publiku. Zato je vrlo važno biti dobro pripremljen, znati što govoriš i o čemu i misliti samo i jedino na to. Tako to rade ljudi koji zarade još veći respect i proglasi ih se – relevantnima! Dobar, dapače, idealan primjer ti je guverner Narodne banke Hrvatske, Željko Rohatinski, koji ima gotovo nedodirljiv status poštovanja i relevantnosti u društvu i kojeg, bez obzira na njegovu govornu manu, svi slušaju sa stopostotnom pozornošću i uvažavanjem. Da se on obazirao na nebitno, nikada ne bi ni stao na javnu pozornicu. Znači, bitan je sadržaj, a ne forma i na to bi se i ti trebala skoncentrirati. Ovakvi pozitivni primjeri ti sami za sebe najbolje daju do znanja da je to najbolji savjet koji si mogla dobiti. Pa, evo, ništa te ne košta da probaš... Samo hrabro!

Draga redakcijo Teena, već sam vam pisala! Pomogli ste mi riješiti jedan veliki problem i hvala vam na tome. No sad imam novi. Moj jako dobar prijatelj nema nimalo samopouzdanja. Doduše, on i ja smo pomalo u nerazriješenom odnosu jer smo jednom zabrijali. To je bilo prije nekih pola godine. Prije je imao dugu kosu no čim se ošišao, 'bacila' sam se na njega... Moglo bi se reći i da mi je došao u pravom trenutku jer sam taman prekinula s dečkom. Uglavnom, to se dogodilo i bilo je lijepo. Nakon toga sam ga izbjegavala jako dugo. Nakon toga smo malo pričali preko MSN-a i tek tad sam saznala koliko je on ozbiljno u depresiji. Misli da je gadan i nema ni trunke samopouzdanja. Uvjeren je da nema curu zato što je ružan pa ga zato sad i ja izbjegavam. Ne znam kako da mu kažem da nije ružan ni glup. Kad počnemo pričati na MSN-u vječito se posvađamo na kraju, kao muž i žena. Ne znam kako da mu pomognem pa vas molim za savjet. On se meni ne sviđa kao neki dečko nego ga samo želim imati za frenda. Onda on na to kaže kako ga svi žele za frenda. Govori kako ga nitko ne zove na kave, na neke događaje. A on ima jako puno prijatelja i ne shvaćam zašto misli da ga svio izbjegavaju. Uglavnom mi treba savjet kaka da ga odvratim od misli da je ružan i glup. Ne razumijem zašto tako misli o sebi? Mislila da ja imam malo samopouzdanja i to mi svi prijatelji govore, ali on!? Nevjerojatno!
Bilo bi mi jako drago kad biste mi dali neki savjet kako da mu ja pomognem a ne neki psiholog. To bi mi jako puno značilo! Unaprijed hvala.

Redakcija Teena: Imamo osjećaj da ćemo morati biti malo britki u ovom vašem slučaju, ne baš kao oštrica noža, ali tu negdje, pa nam se nemoj (na)ljutiti. Iskreno, super je što ti tom dečku toliko nesebično želiš pomoći i što ti je stalo do njega silno, no, ako zastaneš pa pročitaš sve što si napisala, ne misliš li da si i sama svojim ponašanjem pridonijela da se on osjeća down? Naime, opet molimo da se ne (na)ljutiš, ali, nesrazmjer između načina kojim si ga doživjela kao dečka i načina kojim ga doživljavaš kao frenda je ekstremno različit u količini emocija. Sama kažeš da si se, citiramo, 'bacila na njega' jer ti je 'dobro došao u prekidu', a onda si ga 'jako dugo izbjegavala', pa te, vezano uz te tvoje riječi jednostavno moramo pitati – kako bi se ti osjećala glede samopouzdanja da te netko tako uzme, pa odbaci? Sori što smo brutalno britki i iskreni, ali, to smo najavili na početku, a i mislimo da ti to treba kao osvještenje jer možda nisi ni svjesna da si i ti pridonijela svojim ponašanjem njegovom niskom samopouzdanju. E, pa, sad, ako ti je zbilja toliko stalo do njega kao frenda, kao što kažeš, onda mu nemoj više slati ovoliko bolne pomiješane signale jer iskoristiti nekoga za svoje potrebe, a onda ga odbaciti i pospremiti u ladicu koja je tebi ugodna, fakat nikome ne služi na čast! Znači, ako otvoreno ne raspraviš s njim vaš status i, u neku ruku u tom razgovoru ne provučeš i ispriku za to što si mu, kao dragom frendu, napravila, mislimo da mu jednostavno nećeš moći pomoći. A odmah nakon toga je možda i bolje da mu i ne pokušavaš jer tako jednostavno ostaješ dio njegova bolnog problema. Ne moramo ga ni pitati, ali podloga vaših svađa je i njegova ljutnja na tebe zbog toga što si napravila, pa mislimo da je na tebi ipak prvi potez taj da se ispričaš i probaš riješiti svoj status s njim. Mislimo da bi mu to, s tvoje strane, najviše moglo pomoći. Ako to ne napraviš, možda je bolje da sve ipak onda prepustiš nekom stručnjaku. Evo, pa malo razmisli...

Bila bih vam jako zahvalna kada biste mi mogli odgovoriti i pomoći. Naime, od kada smo krenuli u srednju školu, dakle već tri godine, zaljubljena sam u jednog dečka iz razreda. Na početku je to bila samo simpatija no vremenom kako smo se upoznavali, moja ljubav prema njemu je rasla. Moje prijateljice su ga u prvom razredu pitale za našu (moguću) vezu no odgovor je bio negativan, iz razloga jer ne želi pokvariti prijateljstvo i sl. Pokušavala sam ga zaboraviti na 1001 način no nije išlo i ne ide ni sada. U međuvremenu jako smo se zbližili i dosta družili, a preko MSN-a razgovaramo puno otvorenije nego uživo što mi jako smeta. Nekoliko puta je pokazao određenu dozu ljubomore kada su u pitanju bili neki moji dečki. Međutim postoji još jedna djevojka iz razreda (nazvala bih je curom malo slobodnijeg ponašanja). Često se zezaju, grli je (a tada gleda vidim li ga ja) i radi dosta drugi stvari koje kod normalnih dečkiju upućuju na to da mu se sviđa. Ali kad se spomene naša eventualna veza kratko kaže da ne želi upropastiti naše prijateljstvo i da me gleda samo kao prijateljicu. Ali ja njega volim i to mu nikada nisam priznala (ne znam koliko bi to bilo pametno budući da idemo skupa u razred). Često pričam o drugim dečkima i uvijek poričem da mi se on sviđa. Ponekad sam i drska prema njemu, ali ga zapravo jako volim...
Situacija je malo zamršena, ali više ne mogu ovako. Tri godine dug su period. Molim vas za neki savjet. Unaprijed hvala.

Redakcija Teena: Ah, da, klasika od nekih nezrelih dečki i njihove potrebe da pred škvadrom izigravaju velike face, a u četiri su oka manji od makova zrna. Mi mislimo da je baš dobro da ti se ovako rano dogodila ova klasik-situacija jer na njoj možeš (i trebala bi) izvući neke vrlo dobre pouke i naučiti za budućnost kako ovo prepoznati, kako se postaviti i riješiti. Naime, nažalost, nemamo ti baš dobre vijesti jer ova situacija ti baš i nije vezana za godište razreda u kojem se vi trenutno nalazite. Nažalost, postoje vrlo velike mogućnosti da ćeš i kao malo/puno starija naletjeti na jedan ovakav primjerak muškog roda koji naraste samo veličinom, ali duhom odbija taj postupak žestokim stilom i otporom. Pa se i u zrelim godinama nastavi ponašati baš na ovako nezreo način. Upravo zato mislimo da je dobro da odmah i u startu naučiš kako se postaviti u toj situaciji i riješiti je kao prava frajerica, čisto da ti kasnije odmah sve bude jasno pa da srežeš sve kako treba. Naime, sve dok isti osjeća da te ima u svojoj šaci i sve dok svaki put kad te ugleda, vidi tvoje tužno i snuždeno lice, nastaviti će raditi to što radi. Zato je prva i jednostavno obavezna stvar – nabaciti osmijeh na lice! I to onaj nuklearni, koji zrači u radijusu od 5 km. Takav osmijeh na lice ti može osigurati samo neki drugi dečko, koji je odlučio sići s grane i odrasti, te koji će se ponašati prema tebi s pažnjom i poštovanjem, bez ovakvih ponižavajućih i nezrelih specijalnih efekata. Nakon toga, bitno je nestati iz vidokruga nezrelog djeteta i to u takvoj mjeri da mu podigne razinu i količinu panike na zabrinjavajuće visoku. Bitno je da si mu nedostupna, da te nema, pa da se u njega zavuče crv sumnje i masa upitnika – pa gdje si nestala, što radiš i, ono najbitnije, s kim? Kužiš? Ovaj zadnji upitnik ti je vrlo bitan jer je preporučljivo, nakon faze nestanka, pojaviti se nenadano u vidokrugu iscrpljenog 'supermena' i to, po mogućnosti u prisnom razgovoru s novim i pravim 'supermenom'. Milijuni žena su već isprobale ovaj (pra)stari recept koji se već stoljećima prenosi usmenom predajom i sad si ga dobila i ti. Nadamo se da ćeš ga htjeti smućkati, uostalom, nemaš što ni izgubiti. Pitanje je samo hoće li ti, na kraju, ove priče uopće još biti stalo do ovog nezrelog djeteta jer kad se jednom nađeš u rukama pravog muškarca, sve druge slike vrlo brzo (iz)blijede... No, potez je na tebi. Sretno!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr