Naime istraživači su elektromiogramom mjerili aktivnost mišića lica bilježeći pokrete i osmijehe. Sudionicima su pokazivane fotografije individua koje se vežu uz određene stereotipe. Ustanovljeno je da starije osobe bude osjećaj sažaljenja, fotografije američkih studenata osjećaj ponosa, ovisnici o drogama gnušanja, a bogati pojedinci zavist.

Nakon toga istraživači su ocjenjivali izraz lica s obzirom na neke događaje. Izjava da je netko osvojio pet dolara izazivala je pozitivne osjećaje, konstatacija da je nekoga smočio taksi negativne, a izjava da je netko otišao u kupaonicu neutralne.

'Otkrili smo da su se ljudi više smijali na negativne nego na pozitivne događaje. Zabilježili smo zlonamjerno veselje na njihovim licima', rekla je Mina Cikara.

U drugom dijelu istraživanja sudionici su gledali iste fotografije te su trebali ocijeniti kako se osjećaju na skali od jedan do devet.

'Nedostatak empatije nije uvijek patološki. To je ljudski odgovor i ne iskuse ga nužno baš svi', objašnjava Cikara. Zapitala se i je li organizacija posla u kompanijama najbolji način za podizanje produktivnosti zaposlenika. U određenim okolnostima natjecanje je dobro, no u većini slučajeva ljudi bi jednostavno mogli biti previše okupirani drugima i kako ih potisnuti u drugi plan, a to nije ono što menadžeri žele.