Dr. Liu Thai Ker, proslavljeni arhitekt koji danas ima 86 godina, zaslužan je za moderan i privlačan izgled javnih zgrada koje su uspješno zamijenile naselja za siromašne.

Kreativac s vizijom učinio je singapursko javno stanovanje primjerom za mnoge druge zajednice zahvaljujući pristupačnosti, praktičnosti i funkcionalnosti, uz puno svjetla i prostora - ukratko domovima dostojnima suvremenog čovjeka 21. stoljeća.

Stanovi koje je projektirao u neboderima, od kojih neki imaju panoramske poglede na prekrasan krajolik Singapura, prozračni su, ispunjeni svjetlom i dovoljno prostrani za lijep obiteljski život. Osim toga, ove stambene jedinice desetljećima su bile izrazito pristupačne, zbog čega je Singapur imao zavidan postotak nekretnina u vlasništvu.

No sada se, međutim, barem nekoliko stanova prodaje po cijeni koja bi nedavno bila nezamisliva: za više od milijun dolara.

'Žao mi je što to vidim - jer javno stanovanje mora biti jednako pristupačno za sve', rekao je za NY Times Liu, urbanist koji ima veliku zaslugu za stvaranje ovog hvaljenog pristupa stambenom zbrinjavanju svojih građana.

Ovog vitalnog 86-godišnjaka mnogi smatraju najvažnijim arhitektom modernog Singapura zbog njegove uloge u nadgledanju planiranja i gradnje oko polovice od više od milijun stanova koji čine javno stanovanje u ovom malom, no iznimno uspješnom gradu državi s oko 5,6 milijuna ljudi.

Odrastanje u krajnjem siromaštvu

Međutim u 60-ima Singapur nije izgledao tako bajkovito i suvremeno. Tad je ekonomski položaj zemlje bio potpuno drugačiji. Bio je to jedan od najsiromašnijih gradova u jugoistočnoj Aziji, u kojem je troje od četiri stanovnika živjelo u prenapučenim i prljavim slamovima, u trošnim kućama s limenim zidovima.

Liu, koji je nadgledao i usmjeravao preobrazbu Singapura u svjetsku metropolu, kaže da je i sam odrastao u siromaštvu.

Rođen je u Muaru (gradu u Johoru) 1938. prije nego što je njegov otac, istaknuti slikar Liu Kang, preselio obitelj u Singapur nakon završetka japanske invazije. Njegova je obitelj bila siromašna - s obzirom na to da mu roditelji nisu mogli priuštiti madrace, njegov se 'krevet' sastojao od drvenih podova koje su zajedno držale klimave pocinčane željezne trake i čavli.

'Danas mogu spavati svugdje bez problema. Sad znam zašto, jer ako možete spavati u takvim uvjetima - sve drugo je za mene luksuz', zaključuje slavni arhitekt.

Njegovu je ocu trebalo oko devet mjeseci da uštedi kako bi kupio bicikl koji će njegovo putovanje učiniti manje napornim jer kad je krenuo u školski kampus za više srednje škole na Goodman Roadu, morao je biciklirati oko 9,6 kilometara u svakom smjeru!

'Nije bilo lako, ali kad se osvrnem unatrag, sve je to postavilo dobre temelje za moje današnje zdravlje', kaže uz smijeh.

Unatoč dobrom uspjehu, 17-godišnji Liu završio je srednju školu znajući da si roditelji ne mogu priuštiti to da ga pošalju na sveučilište. Ubrzo je počeo raditi kao učitelj na zamjeni u školi Kong Hwa, ali je i dalje maštao o umjetnosti.

Nakon što je radio nekoliko mjeseci, Liu je uštedio dovoljno novca za financiranje ambicioznog plana. Roditeljima je najavio da za dva tjedna putuje u Kinu jer je kupio kartu za teretni brod i tamo planira okušati sreću upisujući umjetničku školu, no majčina intervencija natjerala ga je da promijeni mišljenje.

'Nema šanse! Ako odeš tamo, znam da te više nikada neću vidjeti', vikala je tad njegova majka, no nekako je, ne znajući ni riječi engleskog, u roku od dva dana saznala da postoji izvanredan studij arhitekture na Sveučilištu Novog Južnog Walesa.

'Pitala me želim li ići. 'Arhitektura je još uvijek povezana s umjetnošću. Ali nadam se da ćeš moći zaraditi više novca i izvući našu obitelj iz ovog siromaštva', rekla mi je. Naravno da sam osjećao da svakako moram učiniti nešto kako bih ispunio majčinu želju. Ali nakon arhitekture odlučio sam ipak postati slikar', prisjetio se.

Tako je paralelno radio i studirao uz pomoć stipendije te diplomirao s odličnim uspjehom. 'Ljudi me ponekad pitaju zašto se nisam odlučio za slikarsku karijeru poput moga oca. Uvijek govorim da sam slikar. Samo što je očevo platno imalo nekoliko četvornih metara dok je moje platno nekoliko tisuća kvadratnih kilometara', rekao je arhitekt u ranijem intervjuu.

Liu se zatim uputio na Yale, gdje mu je nakon diplome ponuđeno da ode na Harvard kako bi studirao urbani dizajn ili da radi s arhitektom I.M. Peijem. Izabrao je ovo drugo.

'Nakon četiri godine osjetio sam da me Amerika zbilja više ne treba, imali su previše arhitekata, pa sam počeo razmišljati o povratku', prisjetio se. Vratio se 1969., prihvativši posao voditelja jedinice za dizajn i istraživanje u Singapurskom odboru za stanovanje i razvoj. Jedan od njegovih glavnih poslova bio je stvoriti 'novi grad' i urbane centre Singapura, iako nitko nije mogao objasniti kako bi to izgledalo, pa je on sam morao to preuzeti na sebe.

Vizija novog Singapura

Kad su se počeli graditi javni stambeni objekti koji su slijedili njegovu viziju - i njihov uspjeh bio prepoznat - Lee Kuan Yew, prvi premijer Singapura, dao je Liuu ambiciozan cilj: preseliti sve koji žive u sirotinjskim četvrtima do 1982. godine. Rečeno - učinjeno: do 1985. gotovo svaki Singapurac imao je dom!

Također, tadašnja vlada Singapura povezala je ove pristupačne stanove sa svojom obiteljskom politikom. 'Govorio mi je da su simptomi lošeg grada za stanovanje: 1. beskućnici, 2. prometne gužve, 3. poplava i 4. zagađeni zrak', kaže Liu o Leeju, utemeljitelju Singapura.

Godine 1989., godinu prije nego što je odstupio s mjesta premijera, Leejeva vlada usvojila je politiku prema kojoj svaki blok ili četvrt moraju imati uravnoteženu mješavinu glavnih etničkih skupina u gradu - Kineza, Malajaca i Indijaca. Cilj je bio spriječiti rasne enklave.

Liu je rekao da podržava ideju integracije zbog nasilnih rasnih sukoba koji su se dogodili otprilike u vrijeme u kojem je Singapur postao neovisan, 1965. godine.

'Na Zapadu su stručnjaci osudili to kao društveni inženjering jer se miješate u slobodu pojedinaca. Ali mi smo to učinili - i uspjeli', rekao je Liu.

Uz malo istraživanja, odlučio je da će novi Singapur uključivati samodostatne četvrti sa školama, trgovinama, vanjskim štandovima s hranom i igralištima.

'Koncentracija siromaštva'

Liu je također želio izbjeći onu vrstu javnog stanovanja kakvu je vidio u Sjedinjenim Državama i Europi, gdje su stanovi okrenuti jedan prema drugom sa središnjim hodnikom i s vrlo malo svjetla. Ljudi s niskim primanjima živjeli su u takvim zgradama, stvarajući ono što je on nazvao 'koncentracijom siromaštva'.

On je želio potaknuti osjećaj zajedništva među stanovnicima. Da bi shvatio kako to učiniti, zamolio je sociologe da procijene koliko bi obitelji trebalo živjeti u blizini da bi se maksimizirala društvena interakcija. Šest do osam bio je odgovor, tako da bi svaki hodnik imao šest do osam stambenih jedinica kako bi susjedi mogli komunicirati.

Sustav javnog stanovanja u Singapuru bio je velik uspjeh i ključan faktor u razvoju društva. No posljednjih godina rastuće cijene potaknule su pitanja o pristupačnosti.

Nakon što je napustio javni sektor, Liu je provodio urbanističko planiranje u otprilike 60 kineskih gradova, uključujući Fuzhou, gdje je upoznao najvišeg lokalnog dužnosnika - Xi Jinpinga, današnjeg kineskog predsjednika. On ga je zamolio da dizajnira zračnu luku Fuzhou, što je Liu isprva odbio jer dotad nije radio na takvom projektu.

Nekoliko mjeseci kasnije, Xi, budući kineski vođa, došao je u Singapur i zamolio Liua da ponovno razmisli, a on je tada pristao.

Liu kaže da su mnogi azijski gradovi danas izrazito prenapučeni.

'Azija čini 60 posto svjetske populacije koja živi na otprilike trećini svjetske kopnene mase. Stoga nemamo drugog izbora nego razmotriti životne uvjete u takvim prostorima, ali također moramo stvoriti dobra okruženja. Nijedna vlada, bez obzira koliko moćna, ne može spriječiti ljude da se presele u grad koji dobro raste. Posao urbanističkog planera, dakle, nije odrediti koju veličinu stanovništva zemlja može podnijeti, već dugoročno projicirati vjerojatnu veličinu stanovništva do koje bi grad mogao narasti i uzeti u obzir potrebne površine ekvivalentne onima za visokorazvijen grad, za sve dnevne aktivnosti svakog građanina. Tek tada planer može odrediti različite vrste korištenja i potrebne veličine zemljišta', upozorava.

Dodaje i važnost potrebe zadržavanja svih zaštićenih područja zbog prirode. 'Priroda je duša grada, a zgrade nose uspomene grada. Kako bi ljudi osjetili da je ovo posebno mjesto, potrebno nam je oboje', smatra on.

Iako duboko u devetom desetljeću, on niti ne pomišlja na mirovinu. Kad je imao 79 godina, pokrenuo je konzultantsku tvrtku i sada savjetuje Fidži i vlade Sichuana i Guangdonga u Kini o urbanom planiranju. Radi pet dana u tjednu, što, kako kaže, 'usporava proces starenja uma i tijela'.

Također, spomenuo je sve očitiji problem infrastrukture u gradovima jer ona često ne prati njihov razvoj.

'Dobro dugoročno planiranje je polazna točka. Kada sada planiram gradove, planiram za godinu 2070., jer se tada predviđa vrhunac globalne populacije. Prvo isplaniramo za cijelo područje i onda realiziramo plan u fazama, tako da postoji kontinuirano širenje, a ne skokovito. To smo radili u Singapuru. Nakon što je postavljena prva faza infrastrukture, ljudi su se uselili i počeli smo prikupljati poreze - tako smo mogli razviti grad bez posuđivanja novca od Svjetske banke, unatoč tome što smo počeli kao vrlo siromašna zemlja. Za dobro urbano okruženje potrebno vam je inteligentno planiranje, kao i inteligentna administracija', objašnjava.

Liu je rekao i da je jedan od njegovih glavnih zadataka dok je radio za vladu na javnom stanovanju bio osigurati da cijene 'rastu, ali polako', tako da vlasnici kuća osjećaju da 'posjeduju nešto s komercijalnom vrijednošću'. Ali također se želio pobrinuti da cijene ne rastu prebrzo kako 'državno stanovanje ne bi postalo nedostupno'.

Iako su rekordne cijene na sekundarnom tržištu povećale zabrinutost zbog sve većih troškova života u Singapuru, jednom od najskupljih gradova na svijetu, javno stanovanje i dalje je uglavnom pristupačno - barem za one koji ispunjavaju uvjete za vladine subvencije za kupnju stanova.

Danas blizu 80 posto stanovnika Singapura živi u javnim stanovima, a oko 90 posto jedinica u vlasništvu je na 99-godišnji najam, što je sjajan rezultat.

Vlada je i dalje predana osiguravanju toga da javni smještaj ostane pristupačan Singapurcima.

Stanovi vrijedni milijune dolara prodani na sekundarnom tržištu, rekli su vladini dužnosnici, čine minijaturni dio ukupnih transakcija; od svibnja su 54 takva stana prodana za više od milijun dolara.

'Obitelji koje kupuju na sekundarnom tržištu dobivaju stambene potpore do otprilike 140.000 američkih dolara, ali moraju zadovoljiti gornju granicu prihoda. Počevši od druge polovice ove godine, samci od 35 i više godina moći će kupiti jednosobni stan od države na bilo kojem mjestu, a prije su bili ograničeni na određena područja', najavio je nedavno Singapurski odbor za stambena pitanja i razvoj.

Liu kaže da se singapurski model može ponoviti u drugim zemljama, ali je priznao da je njegov put olakšala vlada provevši zakon koji joj je dopuštao kupnju zemljišta po tržišnim cijenama, što mu je omogućilo dobivanje parcela za izgradnju.

'Većina drugih zemalja imat će poteškoća u tome jer će vlasnici zemlje biti izrazito protiv toga', rekao je Liu.

Upitan žali li danas za nečim, Liu je spomenuo dvije stvari: trebao je stvoriti biciklističke staze za grad i sačuvati nekoliko hektara sirotinjskih koliba sa zemljanim cestama da bi ih vidjele mlađe generacije.

'Tad bismo stvarno shvatili koliko smo daleko otišli', zaključuje.