Neki dan mi je mama rekla da misli da sam postala ovisna o vježbanju, a da nijedna ovisnost nije dobra. I, naravno, opet nije spavala zbog toga. Ona ne spava zbog puno stvari. Ne spava kad idem na put, jer se boji aviona, auta, vlaka pa možda čak i bicikla. Ne spava kad radim neki intervju, jer se brine da puno radim. Ne spava kad me vidi na televiziji, jer je previše uzbuđena. Nije spavala kad sam se preselila u Madrid da me netko ne ubije. I pritom se ne šalim, ona to mrtvo-hladno izjavi. Dakle, moja mama nikada ne spava pa čak ni kada vježbam.

Ja, s druge strane, najbolje spavam i najljepše se osjećam nakon vježbanja. Taj osjećaj da si napravio nešto za sebe, a posebno taj rezultat koji se, ako si uporan i discipliniran, jako brzo vidi, stvarno puno podiže samopouzdanje i razinu sreće. Iako vježbam od kraja osnovne škole i manje više nikada nisam radila neke velike pauze od vježbanja, u tim sam se godinama i kroz srednju školu sramila svog tijela. Kako imam pravu mediteransku građu i uvijek sam imala izražene bokove i stražnjicu, u školi su me znali zezati zbog toga, jer sam se razvila prerano.

Iako sam se pravila da mi je smiješno, razvila sam bila ozbiljne komplekse zbog toga. Sjećam se da sam znala oblačiti duge majice da mi prekriju stražnjicu ili vježbati sve jače da mi taj dio ode, ali ne možeš protiv majke prirode. Znala sam se izgladnjivati i ići na razne dijete, što mi je bila velika greška, jer su to samo gluposti koje mi nikada nisu trebale. Jednostavno se nisam osjećala sa sobom onako kako se osjećam danas. Bila sam jako nesigurna i nisam znala da svaku 'manu' možeš napraviti svojom vrlinom.

Kroz godine sam prihvatila sebe i odjednom počela shvaćati da je zapravo sve ono čega sam se sramila postalo moj najjači adut. I postala sam ponosna na svoje tijelo i baš sam ga jako zavoljela. To je bilo najvažnije i mislim da sam u tom trenutku počela osjećati najbolje rezultate na sebi, i one psihičke i one kada se pogledam u ogledalo nakon treninga. I ne samo to, odjednom je svako to zezanje zvučalo drukčije; čula sam ga kao kompliment i uistinu je i bilo kompliment. Počela sam se dobro osjećati i potpuno sam drukčije zračila; to je nevjerojatno koliko to može promijeniti čitav izgled. Bez velike ljubavi prema sebi ili prema svojem tijelu ne možeš se osjećati dobro, a onda ni izgledati dobro.

Ubrzo sam ga počela njegovati i paziti kao nikada prije, paziti jako što jedem, paziti kada jedem i paziti kako vježbam. Iako sam odgojena na ribi i povrću, a kod nas se u kući ne jede ni masno ni slatko, kada živiš sam i nemaš vremena za kuhanje poput mene, znalo mi se svašta zalomiti. Danas su takvi dani uistinu rijetkost iako smatram da si treba nekada dati oduška. Ali da ne biste mislili da su moji motivi čisto estetske prirode, a lagala bih kad bih rekla da to nije jedan od motiva, najvažnije je što mi je ovakav režim donio puno bolje sveukupno stanje uma i tijela. Osjećam se jako, zdravo i potpuno moćno. Snaga mi omogućuje da mogu što poželim, volja da to tako i napravim.

Vježbanje je postala uistinu jedna vrsta ovisnosti, ali pozitivne ovisnosti koja me podiže na svim nivoima. I sad mi samo ostaje riješiti problem s maminom nesanicom, ali mislim da je jedino rješenje za nju stari problem zamijeniti novim. Možda joj danas konačno kažem da se opet vraćam u Madrid, i to do ljeta pa će vježbanje uskoro postati samo dnevna glavobolja, a Madrid će zavladati noću.