Ne, neće. Čini se da su u Zagrebu, baš kao i u mnogim zapadnim gradovima, danas moguće dvije vrste koncerata – oni na koje dođe sramotno malo ljudi i oni kod kojih hype raste do točke pucanja, što obično rezultira nekoliko dana prije događaja rasprodanim kartama. Iako se sporadično pojavi još stotinjak ekstra komada na dan koncerta, u slučaju Future Islands organizator je postupio mudro i nije doštancavao karte kad je kapacitet kluba popunjen ne bi li okrenuo još koju tisuću kuna. Razumljiva je težnja organizatora educiranju publike da je 'humano rasprodan' koncert moguć, jer time podiže ljestvicu za povratak benda u grad. Razumljiva je i ljutnja onih koji su ostali bez karte, pa na društvenim mrežama tagiraju svemoguću Vladu ne bi li im sredila upad, no razumljiva je i argumentacija onih koji im objašnjavaju da su, ako zbilja vole bend, karte mogli kupiti kroz period od gotovo šest mjeseci. Pogotovo u slučaju kad su koncert kao 'must see' događaj označili svi, od mainstream preko modno-hipsterskih do aktivističko-kulturnjačkih medija. U takvoj situaciji neće pomoći ni apeli za premještanjem koncerta u veći prostor niti kukanja zbog skučenosti plesnog podija, pogotovo kad je poznato da bend preferira dupkom pune prostore – na ostatku europske turneje Future Islandsa rasprodano je još sedam koncerata. Ukratko – ljudi, ako vam se ide na koncert, kupujte karte na vrijeme; ako na koncu ipak ne možete ići, uvijek ih možete prodati.

MIT DRUGI: Future Islands će nas spopadati kao The National

Baltimorska trojka u zagrebačkom je KSET-u svirala 2010. a na šibenskom Terraneu 2012. i stanoviti dio faca koje su sinoć čagale u Močvari bio je barem na jednom od ta dva koncerta. U slučaju Future Islandsa, srećom, nema potrebe za brojanjem epoleta u stilu 'di si bio '91', kao u slučaju drugih čestih povratnika za koje se već uvriježio izraz 'miljenici hrvatske publike'. Ovaj bend je aktualnim albumom 'Singles' naprosto eksplodirao u cijelom svijetu, zahvaljujući hrabrom iskoraku iz katkad ezoteričnih i trashy synth pop voda u rafinirani elektro pop, te televizijskim nastupima kojima se bezgranični izvođački talent Sama Herringa ušunjao i u srca šire javnosti. No ma koliko dramatično djelovalo to lansiranje u stratosferu, debelo pogurano mašinerijom ogromnog izdavača 4AD i vodeće globalne indie rock koncertne agencije Billions, Future Islands će uvijek ostati dragi i pošteni klupski bend koji je svjestan koliko velik može biti i koji nam ne planira tek tako dosaditi, ma koliko često svirao.

MIT TREĆI: Sam Herring se 'prodao'

O pojavi jednog od najboljih performera današnjice u glazbi napisano je više metafora nego što Sam Herring uistinu ima lica. Kao asocijacije na pojedine fragmente njegove izvođačke osobnosti spominju se Morrisey, David Lee Roth, Sam Cooke, Henry Rollins, Jack Black i Mike Patton, te bezbroj punašnih i simpatičnih likova iz crtića, stripova i popularne kulture. Ekstremni fanovi zdvajaju nad time je li Herringu uslijed aktualnog proboja udarila slava u glavu, a u tome im podršku pružaju militantni sljedbenici normcore ideologije, koji zapažaju da je poprilično stesani Sam umjesto crnih majica i izlizanih hlača, počeo nositi košulje. Demanti na ove prigovore i dan kasnije pluta pozornicom u Močvari, na čijem podu je naš junak sinoć ostavio nekoliko centimetara znoja, ne posustajući ni u vokalnom spoju topline i growla kakav može utjeloviti još samo Lambpchopov Kurt Wagner, niti u trademark performerskim trikovima životinjskog udaranja u prsa, emotivnih ispada na rubu samokažnjavanja, šekspirijanskih razgovora s njegovim imaginarnim Yorickom u ruci ispruženoj k nebu, pa sve do plesne fleksibilnosti kakve se ne bi posramila ni Renata Sopek.

MIT ČETVRTI: Ostatak benda nema pojma

Ako čitate YouTube komentare ispod najeksponiranijih nastupa Future Islandsa, poput onog kod Lettermana, mogli biste zaključiti da su statični i kilavi glazbenici puka kulisa za Herringove egocentrične ekshibicije. Koncert u Močvari pokazao je na koliko razina je ovo krivo. Klavijaturist Gerritt Welmers i basist William Cashion dva su staložena new wave mačka koji u tandemu oblikuju topli i razigrani zvuk benda u najmanju ruku podjednako kao i Herring. Ovo se posebno vidi u sporijim stvarima poput 'A Dream of You and Me' ili 'A Song for Our Grandfathers', koja je zahvaljujući umješnom aranžmanu sinoć zvučala kao soul balada kad bi je odsvirao Kraftwerk. U brzim numerama, pak, dominira pomoćni bubnjar Michael Lowry, koji ne samo da je podmećući armaturu elektrončkom four-on-the-flooru upumpao svježu krv na aktualnom materijalu, već je prearanžirao stare stvari s takvim žarom da je 'Tinman' zazvučala kao da ju je otprašio kakav hardcore bend.

MIT PETI: Hype i pozeri uvijek pokvare koncert

Herring je izrazio iskreno oduševljenje zagrebačkom publikom koja se 'sva puši', u usporedbi s Atenom i Istanbulom, gdje je bend posljednjih dana svirao. Rekli bi zlobnici da smo opet ispali 'veći Balkanci od Balkanaca', no sinoć su u Močvari (na škrge, doduše) disali svi kao jedan. U publici su viđeni likovi s ljestvice najbogatijih Hrvata, eminentne modne blogerice, eksponirani dizajneri i još eksponiraniji filozofi, koji su bez inhibicija plesali, skakali i izmjenjivali tjelesne tekućine s pripadnicima plebsa. Kad je na bisu, za izvedbe 'Vireo's Eye' Sam Herring prizvao pedesetak znojnih fanova na pozornicu, na trenutak se učinilo da se vječna hrvatska klasna borba istopila u znoju lica svih tih nasmiješenih ljudi koji će ovaj koncert prepričavati kao njihovi očevi Gang of Four u Domu sportova. Jer tih sat i pol bili su dokaz da se u Zagrebu uistinu može uživati.