Svi koji su sinoć bili u Tvornici sjećaju se prvog susreta s Repetitorom, a moj je izgledao ovako: prije desetak godina, glazbenim krugovima u regiji kružila je kompilacija 'Jutro će promeniti sve', tadašnji ambiciozni pokušaj inauguriranja 'nove srpske scene'. U gomili manje ili više uspjelih alternativnih rock komada, kao vatrena kugla svijetlila je 'Ja', prva pjesma Repetitora, dvominutni destilat u najboljoj tradiciji beogradskog uličnog rocka ogoljen do korijena Stoogesa i podebljan noiserskim krvarenjem iz ušiju. Uslijedila su tri fantastična albuma i neprekidan niz koncerata – od Pule, Šibenika i Stične do Beograda, Prištine i Shenzhena, svatko tko im je svjedočio ostao je bez riječi.

Boris, Ana-Marija i Milena u međuvremenu su sazreli. Dokaz za to je treći album 'Gde ćeš': naslov je bez upitnika, ali mogli bismo ga čitati i kao retoričko pitanje na koje bend unaprijed zna odgovor. Repetitor, naime, vrlo dobro zna kamo je krenuo, obogativši zvuk s još više buke i ponešto psihodelije, tekstove zanimljivom dozom lynchevskog misterija, ali ni za trunku ne odstupajući od direktnosti i adrenalina po kojemu su prepoznatljivi. U skladu s rastom benda, raste i njihova publika – bend u Zagreb dolazi nakon detaljnog krstarenja Češkom, Slovačkom, Njemačkom i Nizozemskom, a sinoć je Veliki pogon Tvornice kulture bio još malo bolje popunjen nego prilikom promocije prošlog albuma 'Dobrodošli na okean'.

Sinoć su im društvo pravili zagrebački Makarani iz benda Spiridon, koji su, atletskim rječnikom rečeno, korektno odradili ulogu 'zeca', ali ne i puno više od toga, otprašivši nešto više od pola sata generičkog garažnog rocka s punk elementima. No zbilja je teško kad morate otvarati za jednu takvu adrenalinsku bombu kakva je Repetitor, koji je već od prvog feedbacka u uvodnoj 'Šteti' razgibao žedne fanove. Istini za volju, da bi se bend i publika potpuno stopili, trebalo je malo više otkravljivanja nego obično, a ono se dogodilo negdje na četvrtoj pjesmi, rabijatnim 'Pukotinama', kad je Boris provrištao, a dotad pomalo suzdržana djevojačka ritam sekcija krenula kosama mutiti vidno polje.

Od tog trenutka nadalje, Zagreb je Repetitoru doslovce jeo iz ruku, a posebnom zrelošću i ekspresnim prihvaćanjem isijavale su pjesme upravo s novog albuma. Bilo da je u pitanju prljavi noise s tematikom bolesne ljubomore 'Ako te ikada', aktualni hit 'Suženi snovi', na kojemu Boris poziva ekipu da ukloni ogradu između benda i redara, ježeća igra staklenih perli psihodelične 'Crvene' ili potpuno nevjerojatan, poliritmički math rock 'Ekspedicija', koji zvuči kao da su se Peach Pit zaigrali s Rage Against the Machine rifovljem, ljudi su razjapljenih usta i rasklimanih glava gledali u trijumfalno neumoljivu trojku. Oni su im, pak, uzvraćali čistom energijom i znojem, i to u doslovnom smislu – Borisovo crowdsurfanje koje je započelo na 'Devojke ide u Minhen', završilo je tek par pjesama kasnije u 'Ja', koju je gotovo cijelu otpjevao iz publike, da bi po povratku na pozornicu samo ustvrdio: 'Ovo je sad, kao, bis', a bend krenuo u nadrealni pustinjski horor 'U beskraj'. Pravi bis se, na kraju, napokon i dogodio, i to rijetko izvođenom, satiričnom himnom antiestablišmentskog bunta 'Oktobarski salon', koja nas je još jednom zakucala i ostavila u žudnji za još, iako je bilo jasno da je bend odsvirao gotovo sve sa svoja tri albuma.

Repetitor je trijumfom u Tvornici svoju dominaciju na regionalnoj rock sceni uzdigao još jednu stepenicu iznad dosadašnje. Štoviše, sinoćnji koncert konačni je dokaz da je moguće biti s ovih prostora, pjevati na maternjem jeziku, imati zvuk ukorijenjen u najbolje od lokalne tradicije, i onda sve te predrasude i ideje o tome kako bi nešto 'odavde' trebalo izgledati otpuhati olujom iz pojačala. Ofucano zvuči, ali Repetitor je trenutačno jedini svjetski bend iz regije i njihov koncert ne biste smjeli propustiti. Nikad.