Naime, glazba jedne od najvećih američkih folk-pop-rock senzacija u ovom trenutku apsolutno savršeno pristaje uz prvi dan one lijepe zagrebačke zime, kad se mraz, magla, sunce i miris pečenih kestena izmjenjuju u pravilnim razmacima. Fleet Foxes možda dolaze iz Seattlea, grada na obali Tihog oceana koji nosi nadimak 'Rain City', no njihovom glazbom dominiraju tople američke folk melodije, perkusionističko zveckanje praporaca i prekrasne višeglasne vokalne harmonije koje podjednako zazivaju kalifornijsko sunce Beach Boysa i indijanske napjeve plemena iz ledenih zapećaka Stjenovitih planina.

Ovaj maštovit spoj donio im je veliku međunarodnu popularnost, pa su uz hvalospjeve i godišnje nagrade brojnih medija počeli stizati i komercijalni plodovi – aktualni album 'Helplessness Blues' postao je najprodavaniji album u Americi u tjednu kad je objavljen. Tomu je donekle pridonijela i bolna osobna priča koja je pratila njegov nastanak. Naime, frontmen benda Robin Pecknold je, uslijed stresnog rada na albumu, prekinuo pet godina dugu vezu sa svojom djevojkom, a dio intimne refleksije u vezi s prekidom može se čuti i u tekstovima pjesama. Ipak, Pecknold je i u takvim okolnostima smogao snage za zdrav humor, pa kad je album dva mjeseca prije izlaska procurio na internet u lošoj kvaliteti, sam Pecknold ga je postavio u kvalitetnijoj verziji, kako bi ljudi 'mogli uživati u njemu kako treba', što se, očito, nije negativno odrazilo na prodaju.

No ono gdje Fleet Foxes posebno briljiraju su koncertne izvedbe, gdje demonstriraju vrhunski smisao za detalje i vrlo rijetko, ali proračunato, odstupaju od studijskih verzija. Potpisnik teksta poslušao je tri ovogodišnja koncerta ovog benda koja kruže internetom, i sinoćnji zagrebački nastup djelovao je možda i najuvjerljivije, što možemo pripisati uigranosti benda koji je već mjesecima bez prestanka na turneji.

Kad ih ugledate na pozornici, Fleet Foxes više ne djeluju kao skupina zaigranih hipika, već kao racionalni bend koji malo priča (Pecknold je promrmljao tek dvije-tri kurtoazne riječi zahvale), a puno i temeljito radi. Bilo da je u pitanju groove Joshue Tillmana, koloritne melodije ili anđeoske vokalne harmonije u kojima sudjeluje cijeli bend, šestorka, tek diskretno pojačana ambijentalnim projekcijama na platnu, diše kao jedno, nevidljivo izmjenjujući instrumente. Dok je za vrijeme uvodnog nastupa Alele Diane, slatke folk kantautorice senzibiliteta sličnog našoj Nini Romić, publika uobičajeno čavrljala i nabavljala osvježenje, tijekom nastupa Fleet Foxes je potpuno utihnula, čemu je pridonijelo i perfektno podešeno ozvučenje.

Bend nije odstupao od već uigrane set liste, u kojoj su pjesme s oba albuma bile složene po principu zagrijavanje – emocionalni vrhunci – raspašoj – pošteni bis. Izdvojili bismo sanjivu 'Mykonos', odšarafljenu verziju 'Sim Sala Bim', središnji blok s debi albuma 'Your Protector/White Winter Hymnal/Ragged Wood', dramatičnu 'The Shrine/An Argument' te krešendo u vidu 'Helplessness Blues' izvedene na bisu.

Teško je u zaključku izbjeći subjektivnost i ne konstatirati kako smo, uz Arcade Fire i Janelle Monae, sinoć pogledali jedno od tri najbolja inozemna gostovanja godine, koje vraća vjeru u činjenicu da ćemo češće gledati bendove koji u sebi uspijevaju objediniti aktualnost, vrhunsku kvalitetu izvedbe i dosljednost vlastitom umjetničkom integritetu. A iza Fleet Foxes tek su dva albuma, i ne sumnjamo da će njihova bajka trajati još puno zima...