Dok se pokušavala dići prva ovogodišnja magla, lagano sam tiho zujao s električnim bajkom uz dolinu Kupe. I pitao se što mi to treba. Kao svi normalni ljudi mogao sam na blagdansko jutro još biti u dubokom snu prvog svježeg jutra. Bar sam se konačno mogao naspavati. Ali tako je to uvijek, pogotovo na biciklu, ni sam ne znaš što će ti sve donijeti dan. Koje doživljaje, iskustva, poznanstva, miris ili okus kraja.

Ovoga puta nadomak sam Ozlja. Kratim si put jer planovi su danas veliki, preveliki pa čak i uz e bajk za što je uvriježeno da će mi biti lakše. A to baš i nije tako, meni je čak teže jer su bike apetiti tada puno veći.

I dok sam fotkao pauka koji se potrudio na kupskom mostu napraviti najljepšu ogrlicu, znao sam da je dan dobro počeo. Čak sam u nevjerici dobio račun za prvi jutarnji čaj od pet kuna, pa mi se i to lijepo vidjelo. A baš sam mislio kad mi je fletna konobarica pobjegla s narudžbom da joj nisam rekao da neću ni limuna ni meda. Koliko će sada to samo koštati. Očito sam bio previše po moru i u Zagrebu. Čaj za pet kuna bio je baš dobar, još finiji i kad bolje pomislim i zašto bi više koštao. Neka nam živi naš kontinentalni turizam. Već ionako sve više turista na putu do mora jednostavno ostane negdje uz Kupu ili na prvom bregu. Niti ne dođu do mora.

Počela me loviti uobičajena panika. Sunce se već diglo, opet je vruće, nije lako sad od Ozlja krenuti dalje. Prvo taj uspon ozaljskog starog grada, treba onda još proći par serpentina. Ajde do Kamanja je onda sve ravno. Ali uspon prema Vivodini, a dalje Žumberak, pa Sv. Gera. Nema šanse ni uz e bajk.

Uostalom potrošit ću bateriju i onda sam tek negdje. Na početku je uvijek sve malo komplicirano i u biciklizmu. Još sam pojeo jedan ledeni vjetar i to u devet u jutro. Za svaki slučaj, ako ponestane početne energije. Nisam ni slutio da prava avantura tek počinje. Malo su me nervirali auti koji kao da svi žure nekamo.  A baš sam si zamislio da budem sam na cesti. Pa nedjelja je, kud su ti svi ljudi navalili, ni radnim danom ovuda nema prometa.

Kada sam se biciklom nadvio nad čarobni kraj Ozlja i ugledao crkvu Sv. Lovre sve mi je postalo jasno. Upravo sam stigao na feštu svih fešti. Pa Vivodina slavi svog zaštitnika. Danas je Lovrenče veliko proštenje. Cijeli kraj je na nogama. Sve vrvi od lijepih djevojaka ili ja samo njih vidim, ali je zaista je lijepo biti uz sretne i vesele ljude. Bajk pauza u pravom trenutku. Upravo je završila misa zagrebačkog rektora Šaška, prije toga bila je i misa na kranjskom jer ovdje se slavi s obje strane granice. Novu energiju i motivaciju dala mi je svakako i predobra janjetina gospođe Frlan i ambijent ovog poznatog gospodarstva u Vivodini. Možda mi je pomogao i miris lavande gimnazijalke Marije Rađenović koja je iz Kašta predstavila ponudu proizvoda iz obiteljskog uzgoja. I vrijeme mi je bilo da krenem dalje. Srećem i gradonačelnicu grada Ozlja Gordanu Lipšinić, malo pozdrava i fotografiranja i ohrabrenja za uspon na Sv. Geru na 1178 metara bogme mi je i trebalo. Da sam se predugo zadržao u Vivodini ne moram ni reći.

Rađe se vozim stalno uz brdo nego malo gore, malo dolje. Ali na e bajku to mi je podnošljivije. Do Radatovića u srcu Žumberka je tako manje-više, stalno, gotovo svih dvadesetak kilometara. Bar iz smjera Vivodine, do koje sam već prošao tridesetak kilometara. Giant full model električnog bicikla za 2018. godinu i najbolje služi prilikom uspona. Tek će svoje pravo lice pokazati na makadamu. Tada još imam oko osam kilometara do Sv. Gere. Zapravo nestvarna priroda i ljepote ovog kraja su mi pomogli da se nekako uspnem i domognem više do tog tornja na vrhu Žumberka. Potrošio sam pedeset posto baterije, ipak dobro sam ju iscijedio. Zadnji dio uspona smo podijelili snagu svaki po 4,5 km/h, pa je to bilo oko devet kilometara na sat s e podrškom. Tako da mi je ovaj bajk pomogao da to savladam u sat vremena i izmaknem iz vremenskog tjesnaca. Već je skoro 16 sati, a natrag iako će biti lakše slijedi još četrdeset kilometara do mog odredišta.

Lijepo je na Sv. Geri, dvije crkvice, odašiljač, mali ugostiteljski objekt doduše preko meje, ali nitko ne pita ništa. Vrijedi prešutno pravilo kao i uobičajeno uz turističke lokalitete, možeš prijeći granicu, ali se moraš vratiti odakle si došao. Tako da sam se okrijepio i odmorio ipak u Sloveniji. Da sumiram i e bicikl. Puno bolje dizajnerski izgleda new model. Nije više tako glomazan, bar se ne čini takvim. Još uvijek težak, 20 kg, no više se ne osjeti tako jako pri spustu baš zbog full stražnje suspenzije. Upravljiviji je i pri usponu i spuštanju. Pogotovo je na makadamu pravi vladar planina. Po ravnom se treba priviknuti, držati se tih 25/km na sat koliko je dopuštena vožnja na dodanu snagu. Nisam ni pokušavao više jer je teško okretati pedale pri većoj brzini. Pogotovo kada je vožnja i dan na kraju, a stotinjak i više kilometara u nogama. Na ravnom stvarno troši malo struje, tako da sam završio vožnju s trideset posto baterije. Inače vrijeme punjenja baterije je tri do četiri sata. Sto kilometara s jednim punjenjem može se prijeći, pa i brdske vožnje.

Sa Sv. Gere vraćao sam se drugim putem preko Sošica i Krašića do Vrhovca kraj Ozlja. Namjerio sam se u posjet poznatom poduzetniku i vinaru Stjepanu Čuligu i vlasniku OPG-a Čulig. Ne bez razloga jer familija Čulig je izgradila lijepi vinski podrum i restoran s terasom. Uz predivnu prirodu prepunu vinograda možete dobiti i smještaj u sedam dvokrevetnih soba s drvenim namještajem. Cijeli objekt odiše drvom iz lokalnih šuma, a okusi i mirisi na seljačkom stolu će vas iznenaditi. Uz sir, domaću kobasicu i rakiju, te čašu crnog Cabernet Sauvignona Barrique možete se zaista opustiti. Relaksirati šetnjom do obala Kupe ili jednostavno se odvesti do obližnjeg Lovića Prekriškog. Za kojeg je Davorin Trstenjak napisao da je mjesto s kojeg se Hrvatska najljepše vidi.

To smo i provjerili ali smo se na Lović odvezli s novim dizel mezimcem Nissan X –Trail. Kako bi izlet bio potpun. No, bicikli su išli na stakleni krov novog Suv-a koji nas je iznenadio svojom prostranošću i dominacijom nad ovim ljepotama. Nije to lako ovdje. Putnicima u vozilu dopala su se pomična zadnja sjedala. Ovaj robusni auto zaista je za obiteljske avanturiste. Neće požaliti, mogu birati do vrha i s autom ili biciklom. Pogon na sva četiri kotača već je standard ali dodavanje snage direktno na kotač koji najviše treba pomoć. Inače radi se o vrlo luksuzno opremljenom autu koji garantira i brzinu na auto cesti i sigurnost u planini.