Bio je to dan za bogove. Dojurio sam jutarnjim brzim vlakom do Hrvatske Kostajnice. Odmah sam shvatio da me čeka poseban dan jer nakon temperaturnih minusa, konačno je svanulo sunce i na biciklu. Iako sam prošlih mjeseci vozio i po vjetru, ledu, kiši i mećavi, ipak su dah i miris ranog proljeća dobar osjećaj, pogotovo uz vječnu Unu. Pri posljednjem posjetu ovom kraju vidio sam spomenik Ledereru krajičkom oka i odmah sam si rekao, tu moram doći.

Malo sam se uspuhao dok sam se vinuo na neveliki brijeg. Očito zima učini svoje, stalno nešto petljate, prtite snijeg, a uopće se ne vozite 'po pravo'. Već iza šume uočio sam prijatelje koji me čekaju. Pas Kelt kojeg sam prvo uočio, budno je motrio okolinu. Njega pratim na Facebooku kako čuva našu granicu uz Unu. I veselim se svakoj njegovoj gesti, pa i komentaru koji usput napiše njegov gazda Daniel Pavlić. Inače, Kelt je faraonski pas i tek nekoliko ih je u Hrvatskoj. Naravno da nisam mogao odbiti fotkanje s našim graničarom.

Daniel tu živi s obitelji, suprugom Marinom i kćeri Dalijom. S veseljem mi priča o svojim ljetnim filmskim avanturama uz Unu, naravno, na biciklu. Filmski festival koji se održava dok se vozi bicikl, moram ovoga ljeta posjetiti. Inače, popularni SEFF iliti Smaragdni eco film festival svakako je posebna ideja. Putujući festival jedinstven je i u svijetu po tome što se do mjesta na kojima se prikazuju filmovi, stiže u ekološki prihvatljivim prijevoznim sredstvima. Vijest o SEFF-u već se proširila po svijetu, a znatno je pomoglo, priča mi Danijel, to što se festival našao u društvu svjetskih eco festivala. Edukativni i poučni filmovi glavna su tema koja se nudi publici. Prošle godine tako je festival na biciklu putovao od Martin Broda, uz granicu, sve do Lonjskog Polja, pa natrag do tvrđave Zrinskih u Hrvatskoj Kostajnici.

Festival je poznat i po tome što se filmovi često prikazuju na neobičnim mjestima. Pa tako i ovdje, kraj spomenika Gordanu Ledereru, te uz Unu i njene kanjone, u spiljama ili na granici. To je i cilj moje današnje vožnje. Biti poput Kelta uz granicu. Prošao sam šezdesetak kilometara uzvodno do Dvora pa kroz Bosnu i Hercegovinu natrag do Hrvatske Kostajnice. Lijepa vožnja po tihom Pounju. Samo je nabujala Una davala znakove života. Šteta je što tu ne živi više ljudi i što ne koristimo potencijale kojih ovdje ima puno. Ovoga puta, što zbog još uvijek kratkog danjeg svjetla i snijega i leda koji se nemilosrdno topio, ostao sam na asfaltu uz granicu.

Cesta do Dvora je slabo prometna. Prolazi kroz mala mjesta Volinju, Kozibrod, Divušu i Unčane. Vozeći se po ravnoj cesti uz tek koju malu uzbrdicu, stalno mi je oko bježalo prema zaleđu. Čuo sam da ima lijepih ali zapuštenih cesta i naselja. Jedna od zanimljivih lokacija je i stari grad i vrh Zrin do kojeg ima lijepih tridesetak kilometara brdske vožnje. I nećete požaliti, kažu mi mještani, ako odete tamo. Visina je primamljivih 616 metara nad morem. Jedno mjesto također bi bilo zanimljivo pronaći. Zove se Lovča, a toliko je bilo zabačeno da ga ni Nijemci u Drugom svjetskom ratu nisu uspjeli pronaći za četiri godine. Bio bi to svakako i danas zanimljiv podvig. Na biciklu pronaći Lovču. Hm, dobra ideja za neki bike trek.

Iako me Una zavlačila, naime u ovo doba godine bolje se vidi kroz drveće i žbunje, nakon nekog vremena bio sam u Dvoru, u kojem se još jasno vide ratna stradanja. Prošao sam prvih 25 kilometara i idem prema graničnom prijelazu Matijevići. Već je podne odavno prošlo, a sunce i toplina zaista čine ugodu. Sreo sam samo svadbenu kolonu i na granici još jednu koja je došla s mladom čak iz Njemačke. Brzo sam ušao u Bosnu, iako su mladenci stvorili malu gužvu. Živahni Novi Grad gdje svi nešto rade ili se žure čak i subotom. Ima dosta trgovina pa priča da je preko granice jeftinije očito stoji. Posebno za lijekove i kućne potrepštine. Benzin je jeftiniji dvije kune, što nije malo. Čujem da se može i četvero ljudi lijepo najesti za stotinjak kuna.

Meni je pažnju privukla ponovno Una koja se ovdje dobrano raširila. Nekoliko zanimljivih objekata uz rijeku služe u rekreativne svrhe. Rafting i općenito kontakt s Unom bolji je s bosanske strane granice. Na Uni je i nekoliko kafića i restorana koji očito ljeti dobro rade na terasama nad vodom. U Unu se tu ulijeva Sana, ništa manje snažna. Kupio sam si za desetak kuna dvije banane i limenku već zaboravljene Pepsi Cole i krenuo desnom obalom. Treba prijeći do mraka do Kostajnice, kako se grad zove na bosanskoj strani, kojih tridesetak kilometara. Dobra i široka prometnica omogućila mi je da se sa svojim Tougroadom brzo dovezem, ispunjen energijom od svega viđenog i okrepom. Mame me ćevapi na kraju današnjeg puta, bosanski, naravno. S prvim mrakom već sam bio na Uni i na granici. Uz dobrodošlicu na prijelazu Hrvatska Kostajnica, požurio sam na zadnji večernji vlak za Zagreb