Tko će biti brži u još jednoj biciklističkoj avanturi, sredozemna ciklona Emilija ili ja pedalirajući po vrhovima i prekrasnim vidikovcima Gorskog kotara? Bila je šteta propustiti dobar bike-vikend, a opet željno osvježenje i promjenu vremena svi smo čekali. I dok ja tutnjim jutarnjim vlakom prema Ogulinu i Moravicama, u dijelu vlaka namijenjenog za prijevoz bicikala živo je i raznoliko društvo, a sve oči su, doduše, uprte kroz prozor i prema nebu. U Oštarijama ispraćam Denisa koji je krenuo jutros vlakom iz Križevaca i sada biciklom ide obitelji na ljetovanje u Vodice. S višednevnim putovanjima, na primjer na more, nemam iskustava. Htio sam ga pitati gdje će putem spavati, koliko će dana putovati? Ali mi je neki feeling govorio da u zadnji čas preformuliram pitanje. 'Kada misliš biti na odredištu?' - upitao sam ga. 'Pa večeras. Oko 22 sata', odgovara mi, na moje zaprepaštenje.

I pažljivo mi je počeo objašnjavati plan puta, kada će prijeći Kapelu, kada biti u Žutoj Lokvi i Otočcu. Kako neće prema Zadru starom državnom cestom, već onom starom i zaboravljenom Jozefinom koju je još napravio car Franjo Josip. Uspjeli smo se brzinski pozdraviti i s obzirom da i mene čekaju bike-izazovi, nisam mu uspio dati neki savjet. Iako je bio dobro opremljen, Denis inače živi i radi u Njemačkoj i možda ne poznaje dovoljno vremenske ćudi Velebita. Posebno u osami, kakva je Jozefina, a i na vrhovima može biti vjetra, a uz to dolazi još promjena vremena. Cijeli dan bio sam u mislima s Denisom. Na kraju je teško utvrditi kome je bilo ljepše, napornije sigurno njemu jer je on prošao 200 kilometara, a na kraju ni moja goranska stotka nije bila za zanemariti.

Moj vlak se počeo uspinjati riječkom prugom prema Brod Moravicama, obasjalo nas je sunce i ovoga puta Gorski kotar dočekuje me raširenih ruku. Moji su planovi zajedno s biciklistima voziti tradicionalnu biciklijadu po brodmoravičkom kraju koja nas ovoga puta vodi na Kavranovu stijenu i jedan od najljepših vidikovaca u Gorskom kotaru. Malo kasnim, ali me dio biciklista čeka, ipak je u društvu ljepše. Tako da vozim s Draženom, Mariom, Borisom, a tu su i dječaci, naši domaći vodiči Dominik i Darin. Inače, nalazim se u najmanjoj, ali i najstarijoj općini Gorskog kotara koja je taj status imala još 1893. godine. Na njezinu se području nalazi čak 38 naselja, nekoliko izuzetnih vidikovaca nad rijekom Kupom, poput Kavranove stijene, Špičasti vrh te Orlova i Medveja stena. Tu su brojne crkve i kapelice te izvrsno sačuvana i ujedno najstarija kuća Delač, iz 1644. godine. Dodajmo tome i pedesetak kilometara uređenih i označenih biciklističkih staza te vožnje po gotovo netaknutoj prirodi. Uživanje u prirodi, opuštanje i užitak su neminovni. U kraju je nekoliko uzgajivača jagoda, malina, trešanja i gljiva, vjerujem da će ovuda mnogi poželjeti pedalirati pa i ostati još koji dan duže. I dok idemo malim cesticama, prolazeći kroz ta stara goranska naselja, dolazimo na nekadašnje imanje ovdašnjih starosjedilaca Kavrana. Oni su ovdje živjeli prije 150 godina.

A najljepši pogled u Gorskom kotaru i vidikovac na stijeni nad Kupom dobili su naziv po njima, Kavranima. Tu su nekada bile livade i sve se obrađivalo, danas je to uglavnom šumovito područje, ali je Kavranova stijena ostala. Probijamo se puteljcima, i dijelom tih njihovih nekadašnjih oranica, posljednjih pedesetak metara i nosimo bicikle kako bismo se svi skupa nadvili nad dolinu Kupe i uživali u pogledu prema Gorskom kotaru i Kupi koja izgleda kao zelena zmija koja se provlači kanjonom između Hrvatske i Slovenije. Malo je poznato da je 1800. godine u kanjonu, nad kojim upravo upijamo svaki detalj Kupe, počela gradnja kanala i ustava uz Kupu, kako bi Kupa bila plovna gotovo do samog mora. Kako se to, doduše, trebalo napraviti do mora nije nikad razjašnjeno, ali zna se da je kanal trebao biti dug čak 90 kilometara i spojen tunelom s rijekom Dobrom koja je trebala biti premosnica Kupe kod Karlovca. I danas na taj megalomanski projekt podsjećaju ostaci kamenih zidina i obloga. A o tome znaju nešto samo najstariji stanovnici i to po pričama njihovih baka i djedova. Također, na ovom dijelu Kupe, punom brzaca, ostali su prohodni puteljci ispod stijena jer su za niskog vodostaja Kupe, kada nisu mogli lađama, konji vukli drvenu građu uz Kupu. Trebalo bi istražiti ostatke tih puteva i možda ih u budućnosti pretvoriti u pješačku i biciklističku stazu. Bila bi to neka uspomena i dobra povijesna priča na doba kada je carica Marija Terezija htjela na Kupi izgraditi plovni put do jadranskih luka. Kada se od toga odustalo, počela se graditi, za ono doba, velebna cesta Lujzijana.

A dok promatramo kanjon Kupe koji nije širi od stotinjak metara, gledamo šljunčane plaže kao da smo na nekom morskom žalu, peru nas prve kapi kiše, čujemo grmljavinu koje su se moji bike-partneri preplašili još jutros u Karlovcu pa nisi došli biciklom kako su planirali, već autom, no sada svi ipak pedaliramo i uživamo u ovom divnom kraju. Vožnju nastavljamo natrag prema Brod Moravicama gdje nas čeka zasluženi grah, ali usput zastajkujemo na svetkovini Rokova pa nas mještani nude rakijom, jabučnim sokom i kolačima. To je bilo pravo osvježenje i dok tako pomalo osjećamo sparinu, s jedne strane sunce, a s druge strane sve tamnija ciklona Emilija neumoljivo prijeti. U centru Brod Moravica priključujemo se fešti povodom Dana općine i uz zvukove pjesme lokalnog benda koji, već malo zatežući, svira 'Tonka, reci srce' razgovaram s direktoricom Turističke zajednice, Renatom Brajdić. S nama biciklistima su i Ivan Jurković te Snježana Jurković iz brodmoravičke općine. Najavljuju idući događaj, Dane šljiva, 22. rujna, s obzirom da je kraj bogat šljivama pa je pokraj lovačke kuće Lazica sve prepuno tog voća i proizvoda od šljiva. Bira se najrakija, najpekmez i sl. U svakom slučaju, lijep događaj na otvorenom, a blizu je i poučna staza koja se može posjetiti.

S bike-ekipom iz Miljokaza, karlovačkog bike-kluba, razgovaram o biciklizmu, turama po kiši koja i nama prijeti, o Denisu koji je sada negdje kod Gospića. Kada spominjem da ide rutom preko Velebita, svi dvojimo je li to najbolji izbor. Glavni problem o kojem raspravljamo je kakve gume ima. Znam da su više cestovne, nego brdske. Ipak mu šaljem poruku da još jedanput razmisli i da ne ide preko Malog Alana, osobito ako je Velebit u oblacima i ako je loše vrijeme. Da ne spominjemo možda lošu cestu.

Ali nama nije loše, razgovara se domaćim govorom pa me svi pitaju smeta li mi što govore 'po domaći', kako kažu. 'Ma ne', odgovaram; već sam se i navikao, putujući po Gorskom kotaru. To je ono kad ništa ne razumiješ, a sve ti je jasno. Koliko je raznolikosti u našoj zemlji koju ispada uopće ne poznajemo. Denis, Mario i Boris dižu bicikle na nosače automobila i polako kreću prema svojim odredištima. Ja zavidim njima, a oni meni. Čini mi se da bi radije da mogu još biciklom, kao ja. Opušten sam i dalje u društvu Brodmoravčana, sve dok i mene nije Emilije potjerala da sam taj čas bio na biciklu. Ne znam kaj mi je došlo, to čovjeku valjda dođe, tako sam se zalaufao prema staroj cesti Rijeka – Zagreb, iako je plan bio na prvi željeznički kolodvor i čekati cug.

Sada mi je bilo sve jasnije zašto su mi zavidjeli na mojoj bike-situaciji i slobodi izbora. U jednom momentu me fronta Emilija i dostigla pa se zbog kiše i zaustavljam. Malo živčanim jer stojim, moram bar navući kabanicu na ruksak, ako se ja dodatno obučem, bit će mi vruće i tako, sto problema. Ali se nevrijeme brzo smirilo, tako da sam ponovno za čas bio ispred ciklone i na suhoj cesti, s ne baš previše prometa, za malo više od sata bio sam u Lukovdolu. Sam sam sebe upitao je li to ozbiljna ideja jer spoj s vlakom ponovno je moguć tek u Karlovcu. Odmaram se u Severinu na Kupi kao nekad, prije tridesetak godina, u nakrcanim autobusima koji su ovdje imali redoviti odmor. Od svega toga danas nije ostalo ništa, jedva sam našao lokalni kafić s tri stola i šankom. Samo da kiša ne počne jer sam gotov, opet ja dvojim. A i sa snagom je nikako, no iz iskustva već znam, kada sam siguran da više ne mogu, to nešto pojavi se ni od kuda, neki novi dašak nečeg nadnaravnog što me vodi prema cilju. Opet gledam Emiliju, ne nisam na to ni spreman, ni opremljen. Ide lagano noć i treba još dobro povući, razrađujem rezervnu varijantu preko Duge Rese gdje bez problema stižem prečicom preko Bosiljeva.

I dok sam ja bio u bar maloj u panici, zovem Denisa s početka priče koji mi kaže da mu četiri kilometra nedostaju do velebitskog prijevoja Mali Alan i da je cesta koma. Znao sam odmah da će Denis uspjeti pa onda moram i ja koji imam neusporedivo lakšu situaciju. I nekako istovremeno mene kupi oko 20 sati novi niskopodni vlak u Dugoj Resi, a Denisa supruga i auto na Masleničkom mostu. Lijep Denisov uspjeh, a bogme i moj. Sad sam već sjetan i razmišljam o današnjim Kavranovim vidicima i stijenama, imenjaku Draženu i ekipi koju sam upoznao iz bike-cluba Miljokaz koji krajem kolovoza organiziraju uspon na Svetu Geru. Hm, bio bi to lijep uspjeh za kraj ljetne sezone, opet pretjerujem. Više informacija na www.brodmoravice.com, www.gorskikotarbike.com i o prijevozu bicikla vlakom na www.hzpp.hr.