Još jedna nedjelja na biciklu. Mislite da je to lako? Ma je... do prvog kilometra. Onda je teško, kada ste na sedamdeset kilometara, onda vam je tako svejedno. Jer ćeš proći sto, dvjesto biciklističkih kilometara, tada je tako svejedno. Nitko ti više nije ravan jer si uspio. A uspiju svi, i oni za koje ste mislili da neće doći ni do prvog zavoja. Savsku biciklističku rutu koju smo mislili odvoziti od Zagreba do Ivanić Grada, naravno malo osmišljeniju i pustolovniju, malo smo promijenili. Mislili smo ići uz desnu obalu Save i tako zaobići industrijski dio Zagreba, pa i prometne ceste prema istoku. Desna obala Save omogućava odmah izlazak iz grada i kontakt s prirodnim okruženjem Save, polja, močvara, posavskih ravnica i visokih turopoljskih šuma. No kako smo se zbog ćudljive i kišne jeseni na Bundeku, našoj polaznoj točki, predugo zadržali na kavi dobrodošlice, odlučili smo vlakom do Ivanića, a natrag, kada se vrijeme stabilizira, biciklom. Dakle, napravili smo bike rutu kako smo planirali, ali u obrnutom smjeru. Na ruku nam ne idu visoki vodostaji jer skele na Savi ne voze, pa će se ovog puta više voziti, a manje razgledavati, iako je na kraju za sve čari uz pedaliranje bilo dovoljno vremena. Zbog već spomenutih skela kod Dubrovčaka ili Oborova, morali smo do mosta u Martinskoj Vesi koji je gotovo nadomak Siska, tako da smo morali dobro potegnuti da možemo krenuti, točnije, okrenuti se prema Zagrebu.

A na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, da se odmah prisjetimo da je naš cilj nadaleko poznata Bučijada u Ivanić Gradu, potrudili su se bučko bubnjari i zaželjeli nam dobrodošlicu. Spreman je novi niskopodni vlak Bučko express koji je ovom prigodom vozio do Ivanića i natrag. Naravno, bez problema smo ukrcali svoje bicikle. Dio onih koji će s nama na turu, pridružuje nam se putem ili će stići u Ivanić iz drugih smjerova. Gužva u vlaku, ima puno djece, uglavnom sve najavljuje dobru i veselu atmosferu već na početku putovanja. Puno nas je, i onih s biciklima i bez njih, pa se i ispričavamo ako nekom smetamo jer smo se na kraju svi jedva smjestili. Ma nema problema, dobacuje mi jedna gospođa, mi se vama divimo što ste s biciklima. Bilo je i onih koji su nam dobacili lako tako s vlakom i biciklom na Bučijadu. No mogućnosti s biciklom su velike, možete nakon dobre bučnice na vožnju po okolici ili kao većina nas natrag biciklom u Zagreb. Za što nam je trebalo oko sedam sati, ali s obzirom na to da smo efektivno vozili pet, bome dobro smo se odmarali putem. Kako i ne bi kada smo umjesto u podne, krenuli već sa zakašnjenjem. Jer dok smo se pozdravili i podružili s biciklistima iz Sesveta, pa se svi poslikali i obavili sve selfieje i usput ispričali doživljaje, naravno biciklističke. I, naravno, kakva je bila bučnica. Neki su stigli skoknuti u obližnje svetište u Kloštar Ivanić. Drugi pak na malu turu do izletišta Kezele gdje je, kao i na drugim gastro destinacijama u gradu, bilo sve u znaku ponude od buča. A u gastro šatoru u centru Ivanića ponuda je velika: od bučina ulja, kolača, krem juhe, zatim tu su njoki od buče u gorgonzoli, trebalo je sve barem kušati. Doživjeti Ivanić Grad, ulice i trgove zaista je bio poseban doživljaj. Neki su probali pizzu od buče, ja onu pravu bučnicu i nisam požalio. Zavidim onima koji su malo pronjuškali po okolnim ulicama i pronašli čoklodane kocke od bundeve ili one s preljevom od borovnica. Kotlovina s bučom ili torta od buče možda bi bio solidan meni za iduću Bučijadu, a i vodostaji će nam biti niži, pa ćemo se malo dulje zadržati na manifestaciji.

Uz kišne oblake odlazimo prema Posavini. Iako smo nagazili na pedalu, stigli smo samo do posavskih konja koji su nas toliko impresionirali da smo se s njima družili dvadesetak minuta, a oni najhrabriji su im i prišli. Inače, to su konji na kojima su dojahali prvi Hrvati i na kojima su nekada naši preci došli u ove krajeve. Posavski konji su zaštićena hrvatska pasmina i to im je domicilno područje, sisačko-moslavačko i zagrebačko. Vrlo su lijepi, pa se često koriste i u turističke svrhe, voze kočije i sl. Nismo se bez razloga zadržali. Ipak smo mi ujedno i cikloturisti, otkrivamo svoju zemlju. Stižemo u Dubrovčak Lijevi, tu smo kraj Save čija je visina ovih dana dosegnula rekordne visine. Da s nabujalom Savom nije za igrati se, pokazuju vreće s pijeskom postavljenje uz obalu. Sava je veća osam metara no obično. Stajemo i načas uz lijepu kuću i još ljepšu okućnicu u kojoj je roda koja je upravo donijela bebu. Điramo dalje, stare kuće i naselja se nižu, dosta brzo se vozimo i svima dobro ide. Sve bolje i bolje, Slavku je taman, on je došao biciklom i iz Zagreba, dakle, on će napraviti duplo više kilometara nego mi. Ako može on, možemo i mi. Curke voze odlično, mama i kći, a ja sam ih tako od milja prozvao. Deanu je to prva veća ruta, je, sav se zacrvenio u licu, ali pedalira. Ivan se ne odvaja od svog selfie štapa čak ni na biciklu, a Vedran i Matija dobro su se zabundali i ništa ih ne brine, pogotovo ne hladnoća ili kiša. Lagano kližu po cesticama uz Savu. Nižu se prizori vijugave Save. Most u Martinskoj Vesi me uvijek fascinira i po meni je svojevrsna turistička atrakcija na ruti.

Prošla nas je jutarnja hladnoća, pa već smo prevalili dvadeset kilometara. Srećko i Vlatko vrlo smireno provjeravaju bicikl, je li dobro centriran prednji kotač? Sve treba na biciklu biti dobro podešeno. Mi ostali uglavnom se hranimo bananom ili čokoladicom jer trebat će energije. Malo još stajemo u Desnom Trebarjevu kod rodne kuće braće Radić. Dok pedaliramo prema području općine Orle, lagano smo već ušli u rubni dio Turopolja. Razgovaram sa Ksenijom Kulić, na biciklu, naravno, iskusnom biciklisticom koja je pokrenula portal biciklijade.com. Osim što, naravno, zna sve biciklijade u Hrvatskoj i regiji, planira i sama organizirati biciklističke događaje. Iduće godine planira povesti samo žene na turu od sto kilometara. Kuda i kamo, još razmišlja, ali na vrijeme će obavijestiti zainteresirane. S obzirom na to da su mi u velikom broju čitateljice bloga Pedaliranje žene, svakako ću krenuti s njima, valjda će me primiti. Ksenija ne skriva zadovoljstvo time kako se danas vozimo. Voli takve biciklijade, lagane i opuštene, kaže Ksenija i nastavlja – nikamo ne žurimo, svi čekamo jedni druge. Nastojimo ne voziti 20 km/h, onda svima odgovara tempo. Naša ruta zahtjevna je kilometarski, ali je ravna i nije teška. Na jednom dijelu rute prema Veleševcu asfalt je malo lošiji, no i to smo prevladali. A onda je došla malo bolja podloga, a i sunce koje nam je dalo i novu energiju i veselje. U Bukevju, gdje radimo veliku pauzu, već smo imali uknjiženih pedeset kilometara. Vruća čokolada i čaj glavne su okrepe. Slijedi put kroz šumu visokih hrastova, pa u kombinaciji sunca i kasnog popodneva imamo predivnu sliku jesenskih boja zagrebačke okolice. A i sada smo već blizu Zagreba, vidimo i Sljeme. Da baš sve ne bi završilo elegantno. Malo makadama, velikih lokvi i blata na putu do Šćitarjeva. Tu prelazimo zagrebačku obilaznicu i držeći se Save dolazimo do Mičevca, gdje ulazimo u područje Zagreba. Čitam na fejsu komentare o našoj vožnji i dojmio me se jedan koji u par riječi kaže sve. Tako Vedran komentira – Bilo je odlično društvo i po pedali sa smiješkom. Da, dobro je to Vedran primijetio, iako smo dosta toga morali korigirati i mijenjati, nailazili na zatvorene kafiće i trgovine, jer nedjeljom ne rade, pa smo dobro morali zapeti da dođemo do Bukevja gdje nam je caffe 'Sava inn' baš tako i zvučao. Dobro smo se slagali, dogovarali i družili i baš smo bili dobra ekipa. Sa savske bučine rute.