Biciklisti su često gosti kod pješaka na nogostupu, pa se voze legalno obilježenom stazom. Ili to čine nelegalno, s obzirom na to da druge opcije ni nema, barem na mnogim zagrebačkim prometnicama. Naime, na nekim cestama je zabranjeno voziti bicikl, kao na primjer u Savskoj cesti. Alternative nema nego voziti se po nogostupu. Dalje sve ovisi o prometnoj kulturi sudionika u prometu. Pa i pješaka koji često zaboravljaju da se to odnosi i na njih. Ipak, na nogostupu su biciklisti, po propisu ili mimo, i na pješake trebaju paziti. No kada je pješaka i biciklista puno, a svima se žuri, nije baš lako biti u tom košmaru.

Osim žute trake, u Zagrebu se koristi i bijela boja kao oznaka za bicikliste, što zbunjuje sve. Počela se koristiti i crvena boja u raznim nijansama kako bi upozorila i vozače auta, ali i pješake, da tuda prolaze biciklisti. Crvena boje se također počela koristiti kod uskih prolaza. No jedno je zajedničko svim bike zagrebačkim stazama u svim bojama. Da onda najednom nema više ničega. Ni bike staze, ni žute, ni bijele boje, a bogme ni crvene. Pa je sve po starom, od slučaja do slučaja ili nekog raskršća, ulice ili sl. Ni policija nema jasne kriterije, kada je akcija kontrole biciklista u prometu, čekaju tamo gdje znaju da biciklisti nemaju opcije. Bicikliste ohrabri, na primjer, bike znak na semaforu i zadovoljno prijeđu cestu i zebru vozeći bicikl. Platit će kaznu uhvati li ih policija jer policija kao mjerodavnu smatra horizontalnu signalizaciju, znači samo onu na kolniku.

Prometni znak ili bike oznaka na semaforu, dakle, ne znače ništa. Na okretištu autobusa i tramvaja na Savskom mostu u Zagrebu je nedefinirana polu pješačka zona bez automobila. Nesmetano se po kolniku kreću biciklisti i pješaci. Tako prelaze i stari Savski most gdje je dozvoljeno kretanje i biciklistima, što je označeno adekvatnom signalizacijom. No kada dođete do kraja mosta, morate na nogostup ako želite na Savski nasip ili bike stazom prema rotoru i Novom Zagrebu. No zbog vožnje desetak metara po nogostupu, policija je nedavno uredno naplaćivala kazne. Raskršće je opasno, zglobni autobus mogao bi zahvatiti biciklista, ali i druga vozila koja sijeku zavoj ili ulijeću prevelikom brzinom.

Biciklisti to znaju i izbjegavaju odlazak na kolnik. Trebali bi sići s bicikla. To je najmanji problem. No postavlja se pitanje: čemu onda bicikl?Onda mogu ići i pješice ili javnim prijevozom. Tako bi na relaciji od pet kilometara trebalo napraviti sto puta, sići s bicikla. Osim što je to gubljenje vremena, to je i nespretno i besmisleno. To više i nije onda vožnja biciklom, a i dok biciklist siđe s bicikla i krene na primjer pješke preko zebre, usporava se ostali promet. Kao što rekoh, gubi se sav smisao pedaliranja, bar onog prema propisu.

Zašto je zagrebačka novo uređena Gajeva ulica presedan i znak velike promjene u projektiranju i uopće osmišljavanju biciklističkog prometa, njegova poticanja i uvažavanja? Prvo, postavljena je horizontalna signalizacija koja jasno daje do znanja da kolnik koriste biciklisti i automobili. I sve je podebljano crvenom bojom koja je ipak postala kakva takva prepoznatljiva bike boja, uz sve već spomenute opcije iscrtavanja i označavanja bike staza. Drugo, na kolniku su iscrtana i druga upozorenja koja dodatno smiruju promet, uz simpatične strelice i nacrtan bicikl uz desni rub kolnika. Treće i najvažnije, tako se djeluje na svijest vozača automobila koji nemaju izbora nego se prilagoditi uvjetima na kolniku i prihvatiti bicikliste kao ravnopravne sudionike. To je ujedno podizanje kulture u prometu na jedan viši nivo. Što do sada nije baš bio slučaj, sve je ipak bilo prepušteno dobroj volji vozača.

Dakle, sve zajedno djeluje pozitivno i na svijest sudionika u prometu i osjet sigurnosti posebno kod biciklista. O osjećaju pripadnosti da i ne govorim. I na kraju, uvođenje posebnih prostora za bicikliste, crvenih tepiha gdje prometuju i biciklisti. Tu mogu čekati prolaz preko raskršća, odnosno da se na semaforu upali zeleno svjetlo, a da pri tome ne smetaju ni pješacima ni automobilima. Naravno, svi sudionici u prometu moraju se i priviknuti na novu signalizaciju u prometu.

Ono što još muči bicikliste u gradovima i naseljima, jest neujednačena praksa kada su u pitanju bike staze. Čas se može voziti dvosmjerno, čas ne. Uz to, još nema ikakvih oznaka koje bi na to ukazale. Policija u tim slučajevima smatra da se mora voziti isključivo po desnoj strani i gdje je označena bike staza. Kada je bike staza na nogostupu, ima još jedan apsurd. Naime, bike staza se označava ponekad uz kolnik, a drugi put pješaci idu uz kolnik, a biciklisti skroz desno do kraja nogostupa. U toj cijeloj priči kada nogostup dijele biciklisti i pješaci, ima još jedan puno veći problem. Naime, zašto se biciklisti voze u suprotnom smjeru, tj. po lijevoj strani nogostupa i kada na drugoj strani ceste imaju bike stazu? Pitali su me već mnogi čitatelji zašto je to tako.

Odgovor je vrlo jednostavan. Iz praktičnih razloga jer, primjerice, po Slavonskoj i Ljubljanskoj aveniji gdje je to i najveći slučaj, biciklisti bi morali i po tisuću metara ići dalje da bi napravili krug, prešli na drugu stranu i došli do svog cilja. Raskršća za prijelaz preko ceste često su vrlo udaljena. Osim toga, ako se netko priključuje na primjer kod Jaruna, ne isplati se realno čekati četiri ili pet minuta na vrlo dugi interval da prijeđe preko ceste. I to samo radi odlaska na primjer do Prečkog. I onda ponovno natrag preko, samo da bi vozio po propisu. Realno je napravljena pogreška barem na spomenutim prometnicima jer su nogostupi široki, zelena površina velika i mogao se napraviti s obje strane ceste dvosmjerni bike promet.