Našao sam se prvi put u toj ulozi da bicikliste vodim po Hrvatskoj. Do sada sam ipak bio samo promotor, bloger, istraživač bike ruta ili su mene drugi vodili. Što je ipak neusporedivo lakše. Na tebi je samo da voziš, fotkaš, gledaš i uživaš. Kada staneš na čelo kolone, pa makar i biciklističke, to je nešto drugo. No izazov je bio prevelik. Iako se baš polkopilo da sam se prvi puta susreo i s problemima s koljenom. Tako sam došao u situaciju da već nakon dva dana imam oteklinu koju sam pokušavao smanjiti hladnim oblogom te domaćom medicinom, listom kupusa i ličkom tinkturom od gaveza. Nismo još ni krenuli, to je bilo na početku osmodnevnog bicikliranja. Našao sam se u rukama kineske doktorice koja je bila dio bike tima iz Hong Konga. Odmah me pregledala te uz nekoliko terapijskih zahvata, predložila akupunkturu.

Čuo sam da su bike vodiči opali s bicikla, što je malo kao sramota, neki nisu mogli više voziti, ali nisam još čuo da je netko od vodiča pao u nesvijest. To se, naravno, dogodilo meni. Za vrijeme akupunkture nisam se baš najbolje osjećao, ali ipak, poslije se ispostavilo, trominutni tretman pomogao mi je da se oporavimo i ja i koljeno. Doktorica je smanjila toplinu otekline, a očito prebacila i nešto energije u koljeno, na što ja očito nisam baš najbolje regirao i završio u ležećem položaju. Uz malo kineskog slatkiša u ustima, brzo mi se vratio osmijeh na lice i već za tren vodio sam svoje kockaste turiste iz Hong Konga na novu bike rutu. Već putem mnogi su me biciklisti pitali gdje su nabavili dresove, koji osim boja Hrvatske i popularnih kockica, ocrtavaju vizuru naše zemlje. Vrlo su originalno dizajnirani. Ali u Hong Kongu. I putem Facea bilo je sve više upita, naime, svi bi htjeli imati takve dresove. Ja sam bio valjda previše uzbuđen pa mi to nije uopće palo na pamet. No svakako ću se raspitati za najljepše Hrvatske bike dresove iz Hong Konga. Primam predbilježbe, molim, ali bez pretjerivanja.

Već prvog dana pedaliranja prestao sam se čuditi svojim simpa biciklistima. Ali da će ih fascinirati bezbroj maslačaka u žuto-zelenom polju, nisam si mislio. A Lika ih je baš puna ovih dana. Zbog puno kiše sve je još uvijek zeleno i prekrasno. Rekao sam da me ništa neće iznenaditi, ali ipak su me oborili s nogu kada su se preplašili grmljavine. Joj, pomislio sam, što će biti do Dubrovnika... Ali, srećom, valjda su i oni na nebu odustali kako bi našim Kinezima bilo ljepše. Objasnili smo im, naravno, da nas sada svako poslijepodne može uhvatiti prolom oblaka i nevera. Ali da to brzo prođe. Iako su mi rekli da ne piju baš alkohol, što razumijem, ipak su pri prvom posjetu OPG-u bili više nego oduševljeni likerima od lokalnog bilja. Ali i raspjevanim kozama, kako se zove popularno gospodarstvo Ksenije Kordić. Na poklon i za uspomenu iz Lovinca biciklisti su dobili sapun od kozjeg mlijeka, a i bili oduševljeni pekmezom i sokom od drenjina, kadulje i lovora.

Nakon Plitvičkih jezera, doline Gacke, iduća destinacija koja je fascinirala neobične goste koji skrivaju lica za vrijeme vožnje kako bi se zaštitili od sunca, bio je stari kameni most preko rijeke Like u Kosinju. Fotkanje nije izostalo i to svi, naravno, poredani duž cijelog mosta. Ruta drugog dana nije bila nimalo lagana. Bilo je i vožnje po malo grubljem makadamu. Dolazak u Gospić, kao i prethodnog dana u Otočac, bio je u sumrak. Lijepo iskorišten dan, ali svi smo i umorni jer šezdesetak kilometara dijelom brdske vožnje nije lagano. Vožnjom oko Sv. Roka završili smo kontinentalno pedaliranje. Narednih dana prijepodne je bilo planirano za obilazak Zadra, Šibenika i Splita. Poslijepodne bicikliranje. Ipak, najljepše je bilo u Šibeniku u koji smo stigli biciklima. Nova šetnica uz kanal Sv. Ante omogućila nam je da na biciklima i pješice najbolje doživimo šibenski akvatorij i sam grad, a potom i na bajkovima dođemo do samog centra.

Kineski turisti opisali su biciklističku rutu Hrvatskom kao izvrsnu jer su imali priliku voziti potpuno različitim putovima koji su imali potpuno drugačije zahtjeve i izvedbu. Ipak, najviše su se svima dopale vožnje uz naše more i obalu. Nisu bile previše zahtjevne, a pružale su predivne poglede. Tako smo pedalirali oko Primoštena, od Brela do Makarske i dolinom Neretve. Provlačili se kroz borove i bijele plaže kod Baške Vode, divili Biokovu, otocima Braču i Hvaru koji su bili ispred nas. Nakon ipak neponovljivih Plitvica i ličkih polja, biciklisti su bez daha ostali na ušću Neretve u more. Malo i zbog vrućine, ali prvenstveno zbog nestvarnih prizora pješčane i muljevite delte. Dani brzo prolaze, svaki je ispunjen na svoj način, morali smo i proći još kroz BiH da bismo došli do malostonskog zaljeva, kako bismo u Malom Stonu mogli pokazati još jedan naš gastro dragulj – kamenicu. Pokazati i probati. Ja je još sada osjećam u ustima, a nadam se i moji biciklisti iz dalekog Hong Konga koji su nam najavili i ponovne dolaske u Hrvatsku već ove jeseni. Vožnjom kroz Konavle završili smo rutu kroz dio naše prelijepe Hrvatske. Obišli smo Konavoske Dvore, a dio vremena odvojili i za obilazak Dubrovnika. Rastanak u malom mjestu Dubravice bio je dirljiv jer nitko nije vjerovao da smo završili s rutom. Oko četiristo kilometara na biciklu, osam destinacija, još toliko gradova i hotela. Nije bilo lako to sve obići, kombinirajući ovaj neobični triatlon. Pogotovo ako tome pribrojimo super aktivne goste iz Kine, koji nikad ne miruju. Slikanju nije bilo kraja, a nije im se bilo teško popeti na bajk prikolicu i kombi. Autobus je ostao pošteđen. Tim agencije 'Ati' koja je realizirala ovaj uspješni biciklistički izlet, ne bi uspio bez vodiča Ive i Slađane, menadžerice Petre te naših vozača Borisa i Milorada.

Naravno da se svakog dana sjetim te pomalo lude avanture s ekipom iz Hong Konga. Tako mi se čini da još mi u Hrvatskoj nismo svjesni perspektive i mogućnosti cikloturizma. Pod tim dojmom pratim zbivanja na drugoj strani svijeta, pa tako čitam u novinama o posebnoj autonomiji i upravi Hong Konga koju su mi s ponosom isticali, a koju im službeni Peking posljednjih dana pokušava smanjiti. Redovito slušam radio Hong Kong, čujem se malo ili pratim preko Facebooka šeficu grupe od milja i po naški prozvanu Fon Fon. Također, Siybl Wong, simpatičnu Jade Lam, izvrsnog fotografa grupe Johna Chonga... I nastojim primijeniti niz pozitivnih vrijednosti koje sam naučio od njih. Jedna je svakako da se stalno veselim. Ja sretnije, razigranije i vedrije odrasle ljude u životu nisam sreo. Ima li to možda veze sa standardom, a onda i životnom srećom, koje oni imaju, a mi u Hrvatskoj nemamo, barem ne svi, ne znam. Možda shvatim ili doznam na idućoj kockastoj Hong Kong bike turi.