Iz Krapine, u kojoj je sve u znaku jeseni i rujanskih priredbi, krenuo sam prema Petrovskom, lijepom i manje poznatom mjestašcu. Zagorske kleti, kurije, pa i dvorci uvijek su me fascinirali. Ovakva vožnja kroz seosku idilu ne može se baš svagdje vidjeti. Hrpa guski koje se šepure dok prelaze cestu ili lajanje veselog peseka redovan su prizor. U Zagorju sam naučio da ne mogu završiti turu, a da me iz nekog dvorišta domaćin ne pozove na gemišt.

Rekreativci će se držati uvriježenih putova, koji su malo prometni - radi se cesticama koje povezuju mala sela ili samo nekoliko kuća. Često vode kroz dolinu, pa se vijuganjem mogu izbjeći veća brda. Svi putovi u Zagorju nekamo vode i ako ne žurite, možete se tako voziti cijeli dan. Avanturisti mogu krenuti po makadamima, pa i šumarcima, pa od Krapine do Petrovskog naprimjer ići deset ili 35 kilometara, u okviru kojih možete postići visinsku razliku od tisuću metara ili je gotovo izbjeći.

Samo Petrovsko je na brijegu, no uspon do mjesta je blag. Obično radim kružne rute, pa uz pogled na Google Maps i orijentaciju u prostoru kreiram izlet. Tu su i oznake županijskih biciklističkih ruta, koje mogu poslužiti, no izbjegavam ih jer vrlo često idu cestama na kojima je ostali promet veći. Na ruku mogu ići i oznake lokalnih područja, kao i ostala vidljiva signalizacija. U Zagorju ima toliko sela da je na jednoj tabli stajao putokaz za njih petnaestak, za koja nikada nisam čuo, a ono prema kojem sam ja htio ići nije bilo spomenuto.

Od zamišljenog starta u krugu od 25 kilometara možete doći do slovenske granice, otići do Huma na Sutli, posjetiti Krapinu i zaputiti se prema nekom znamenitom mjestu. Uvijek je s nekog vrha lijepo vidjeti Krapinu i dvije crkve koje se ističu na drugom brijegu. Zagorje je zapravo veliko polje, što ćete najbolje zapaziti u vožnji biciklom. Podsjetila me na to i buka kombajna koju uvijek čujem. I dugački redovi kukuruza, a koji je, čini se, dobro rodio.

Zabok je također na dobroj lokaciji - ondje uvijek mogu ostaviti automobil ili doći vlakom. Zato se često zaputim od Zaboka po hrptima. Od sela do sela, od vikendice do kleti, tako se može doći do Krapine, Krapinskih Toplica i Škarićeva. Zaista je to impresivna tura koja zahtijeva povremeno vožnju šumom, makadamom ili travom. Put će trajati puno dulje nego dolinom. No često promatram mjesta kojima sam se vozio dolje, tako se orijentiram i tražim poveznice između vinograda, vikendica, lovačkih čeka ili zaselaka. Uvijek netko naiđe, pa ga možete pitati i svatko će vas uputiti prema željenom smjeru. Biciklom po vrhovima je zahtjevnije, no neusporedivo je atraktivnije. Pri takvoj vožnji adrenalin, ali i emocije su na najvišem nivou. Uvijek kada se umorite, možete stati bilo gdje. Možete i birati kod koje kleti, klupe ili padine. Tako ćete vidjeti ono što ne biste inače. Bundeve koje su bile gotovo crvene boje i veće nego kotač bicikla, naprimjer. I ubrati koju bobicu grožđa, čisto za vraćanje energije. Grožđe je baš ove godine slatko kao med.

Uz čašicu sauvignona i zagorskih štrukli, vožnju sam završio u poznatom turističkom selu Vuglec Breg. Zelena rivijera, kako još zovu mnogi ovo seosko imanje koje je i bike friendly, objekt je u kojem možete unajmiti i električne bicikle i sami krenuti u istraživanje Zagorja na dva kotača. Potom, kao i ja, uživati na ležaljkama u finoj hrani i vinu. Inače, izletište je sagrađeno na mjestima nekadašnjih starih kuća, na uzvisini prepunoj vinograda, odakle pogled puca na južni dio Zagorja i Medvednicu. Stoga je ovdje uvijek puno sunca i topline. Gosti najviše vole ligeštule koji su vani cijele godine - kad god to vrijeme dopušta. Lijepo i relativno dobro vrijeme odlična je ideja za ovakve izlete - malo vožnje biciklom i hedonizma kojeg na zagorskim bregima neće nedostajati.