Svemir je, kaže, posložio priču tako da je pola života proveo izvještavajući ispred sudova, zatvora i nikad se ne brinući za teme. Stoga ga uopće ne čudi to da ga akteri ne vole vidjeti ispred svog obiteljskog ili trenutno aktualnog doma. Tako je i nastala kletva 'dabogda ti Andrija Jarak izvještavao ispred kuće'. Autor rečenice koja je ušla u anale njegov je pokojni prijatelj Alen Balen.

Nakon odlaska s HRT-a i kratkog plivanja u marketinškim vodama bez puno razmišljanja pristao je biti glasnogovornik Dinama, a 2004. godine vraća se svojoj prvoj ljubavi – televiziji. Postao je dio ekipe na Novoj TV, koja je tada počela stvarati vlastiti informativni program. Od tada naovamo gledatelji uživaju u njegovim javljanjima unatoč tome što većinom prati 'crnokronikaške' teme. Gdje je problem, tu je i on. A kad se kamere ugase, puni baterije i uživa u skladnom obiteljskom ozračju.

Je li teško toliko godina zadržati istu strast prema poslu kakvu vi neosporno pokazujete? Što vas drži 'budnim'?

Koliko godina, pa tek sam se zahuktao! Šalim se. Nije lako, ali je izazovno, a složit ćete se da su teški izazovi i najslađi. Ako nema strasti, nema ničega, kad nestane strasti, nema ni nas. Nema puno vremena za razmišljanje o tome je li teško, događaji određuju ritam, svakodnevica stalno iznenađuje i nikada nije dosadno. Neki bi rekli: 'Kaotično je kad nemate raspored i ne znate gdje ćete biti do kraja dana', ali i u tome ima čari. Stati pred kameru u najgledanijem terminu u zemlji, u 19.15, i prenijeti vruću informaciju vjernim gledateljima nosi veliku odgovornost. E, upravo to, spoj strasti i odgovornosti, moj je kotač sve ove godine.

Mnogo puta izvještavate o stvarima koje nisu najsretnije i najljepše. Kako ostajete profesionalni i koncentrirani u trenucima koji uzrujaju sve, te izmame i suze na oči?

Ne mogu se točno sjetiti kad je crna kronika točno postala primarna u poslu, ali i to je dio koji se mora pokriti. Bilo je puno teških tema, ali već spomenuta odgovornost i adrenalin koji tjera naprijed stavljaju suze u drugi plan. Koncentracija je stvar prakse i fokusa - nema raspada sistema jer ga jednostavno ne smije biti. Vrlo sam emotivna osoba i pogađaju me mnoge tragedije, a to pokažem glasom i pogledom, za sada suzama još ne. No i one su za ljude, a mi nismo roboti. Mi samo nemamo luksuz plakati kad plače netko oko nas.

Pored toliko ozbiljnih tema, ima li smijeha i veselja kada kamere nisu uključene?

Ima, ima itekako. Najbolje sam viceve čuo dok sam čekao ispred sudnica, zatvora, kaznionica, bolnica. Kad se skupe kolege, između poziva urednika, dogovaranja gosta ili prikupljanja informacija, dobro se zezamo. O čemu razgovaramo, Danijela, otkrit ću vam za dvadeset godina, kada dođe vrijeme za knjigu i kad skinemo pečat tajne s ladice 'novinarska čekaonica'.

Koliko danas novinari u Hrvatskoj uspijevaju mijenjati sliku društva u kojem živimo?

Sliku u cjelini možda ne, ali svakako uspijevamo poboljšati razlučivost slike. I prošlost i recentni događaji pokazuju da su medijske institucije u Hrvatskoj one koje uistinu ispunjavaju svoju zadaću ili, da se poslužim majkom svih floskula, 'rade svoj posao'. Proradit će i ostale, kad-tad.

Napredujemo li kao demokratsko društvo? Raste li ili pada razina političke kulture u Hrvata?

U zemlji u kojoj politika za kulturu izdvaja iz proračuna postotak koji me sram i izreći jer je nekulturan, mislim da o kulturi ne možemo govoriti na taj način. Politička nam je kultura, da budem kulturan, u stanju u kojem ima jako puno prostora za napredak, a koji političari ne vide.

Kada biste znali da će vas i poslušati, koji biste najvažniji savjet dali našim političarima?

Ne gajim iluzije da će me poslušati, a ne znam zaista što bih kome poručio. Razgovarat ćemo nekad sigurno jedan na jedan.

Tko je u profesionalnom smislu na vas najviše utjecao, od koga ste najviše naučili?

Bilo je puno kolega koji su u različitim vremenima prenosili svoja znanja.

Kako se danas mogu izbjeći određeni pritisci na novinare? Jeste li vi bili izloženi njima?

Oni koji pritišću, isprobavaju gdje mogu. Pritisaka nisam imao i na njih nikad ne bih pristao. Radim svoj posao odgovorno te najbolje što znam i mogu. Na bilo kakvu vrstu pritiska dosad nisam naišao, a i tada bi bilo zanimljivo vidjeti tko bi izašao kao pobjednik.

Možete li se lako isključiti od posla? Jeste li uvijek dostupni?

Teško, teško. Jako teško. Mozak radi sto na sat i onda dok procesuira sve krakove događaja, već je kraj dana, uhvatite malo sna i sutra ispočetka. Novinar se nikada ne isključuje, tek puni baterije. Uskoro će godišnji, Dubrovnik, društvo i odmor za dušu. Obećavam sada - neću gledati Dnevnik.

Koje ćete javljanje pamtiti kao ono na koje ste najponosniji?

Bilo ih je jako puno. Neki dan mi je moj statističar dojavio da sam ih samo ove godine imao 115. Bilo je tu puno značajnih javljanja – obljetnice akcija iz Domovinskog rata, Srebrenica, suđenja ratnim zločincima, našim kriminalcima. Doček generala iz Haaga je nešto posebno, kao i pogibija Toše Proeskog, što je bio najdulji live u Dnevniku. Kornatska tragedija je nešto što ću od tužnih stvari zauvijek pamtiti. Jedini preživjeli od junaka Frane Lučić podsjeća na tromost i neučinkovitost sustava, i to boli.

Koliko je u tako dinamičnom poslu važno imati potporu bračnog partnera?

Nema vam mene bez moje žene. Nije samo zbog rime, nego zaista. Supruga Ivana drži sve pod kontrolom, i to je ključno da bi se ovakav ritam u kojem sam mogao izdržati i zato sam joj vječno zahvalan.

Kako vaša obitelj gleda na vaše uspjehe i podnosi vaš status 'javne osobe'? Iziskuje li to od vas kao obitelji neka odricanja u kontekstu medijskog povećala kojem ste izloženi, htjeli vi to ili ne, ili to u potpunosti ignorirate?

Bude im drago kada vide reakcije i kada se dogodi neka nagrada, ali oni vam najviše vole kad sam u ulozi supruga i tate. Ovi im reflektori baš i nisu primamljivi.