Poznato je da je slušanje klasične glazbe jedna je od boljih tehnika se opusti um i tijelo, a može poslužiti i da se lakše zaspi, za meditaciju ili za opuštenije učenje. Prisutna je svuda oko nas i više nego što smo svjesni (od vjenčanja, maturalnih plesova, u filmovima, svijetu nogometa...), a s klasičnom glazbom, unatoč tome što mu je primarni background rokerski, uhvatio se ukoštac redatelj Arsen Oremović. Serijal na opušten način među ostalim pokazuje da klasičnu glazbu ne sluša samo ozbiljna publika istančanijega glazbenog ukusa, kako ona oblikuje naše emocije, uspomene i svakodnevicu.

U pripremi je i druga sezona serijala koja će biti više okrenuta tematskim i žanrovskim blokovima, ali i dalje će pristupati publici pokazujući kako klasična glazba nije nedokučiv svijet, već nešto što može dotaknuti svačije srce.

Kako to da ste se odlučili za dokumentarni serijal o klasičnoj glazbi?

Pa kao netko tko nije počeo slušati klasičnu glazbu u ranoj dobi, ona je ušla u moj život kasnije, imao sam i sam određene predrasude da je klasika nešto za neku drugu publiku kojoj ja ne pripadam. A zapravo i slušajući pop i rock glazbu nikada nisam bio od jedne vrste glazbe. Punk i novi val meni jesu bili generacijski i estetikom najbliži, ali jednako sam slušao i hipike 60ih, rani blues… A uvijek najviše Beatlese. I upravo su me Beatles, s orkestracijama Georgea Martina, vjerojatno najviše približili zvuku klasičnih instrumenata. Štoviše, moj prvi odlazak na koncert Paula McCartneyja nije bio njegov rock koncert, nego premijera klasičnog djela Standing Stone u Londonu u Royal Albert Hallu 1997. godine. To sam pratio kao novinar jer sam dobio prigodu biti i na razgovoru s njim, pa mi je bilo malo žao što prigoda nije rock koncert, kojih sam se od njega kasnije nagledao, ali tada sam također dobio nešto od tih impulsa prema klasici koji su se kasnijih godina počeli razmahivati. Tako da su te predrasude bila tema razgovora sa Snježanom Tribuson dok smo se sretali u stankama klasičnih koncerata u Lisinskom i tada je pala ideja da bismo mogli pokrenuti ovu seriju o tome koliko je klasika oko nas, a da je ne primjećujemo.

Jeste li serijal napravili po uzoru na nešto? Kako ste odlučivali o temama?

Možda ljude serijal najviše asocira na odličnu TV seriju 'To je opera' Ramona Genera, ali zapravo nismo imali neki stilski uzor. Snježana i ja dogovorili smo se da bi za prvu sezonu bilo dobro zaokružiti životni ciklus, odnosno kako je i koliko klasična glazba prisutna u našim životima od uspavanki, preko vjenčanja, filmova, sportskih terena, jela, pa do smrti, a da toga i nismo svjesni. Snježana i ja smo postavili okvir, kasnije se ona posvetila drugim projektima, a ja sam nastavio raditi na projektu.

Što vam je osobno najdraže u serijalu, postoji li neki aspekt na kojeg ste posebno ponosni?

Posebno mi je drago što sam imao priliku raditi s brojnim glazbenicima, na čelu sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, za koji sam napravio i sedam video spotova na djela iz serije. To su najpoznatije skladbe Mozarta, Mahlera, Rossinija, Straussa, Barbera… I to je prilika koju rijetko koji redatelj ili zaljubljenik glazbe uopće može sanjati. S druge strane, bile su tu i suradnje, snimanja i upoznavanja velikih u zanimljivih ljudi kao što su dirigenti Valentin Egel i Aleksandar Marković, pijanist Lovro Pogorelić… Doista izuzetno iskustvo, profesionalno i intimno.

Prvi dokumentarni film 'U braku sa švicarcem' predstavili ste 2013. godine i već s njim na 19. Sarajevo Film Festivalu osvojili službenu nagradu žirija za najbolji film na temu ljudskih prava i Grand Prix za najbolji dokumentarni film 7. filmskog festivala u Vukovaru. Što je toliko primamljivo u dokumentarnom žanru?

To je bio početak nakon kojega sam dobio potvrdu da je put kojim sam želio krenuti, nakon dugogodišnjeg novinarskog i uredničkog staža u novinarstvu, imao smisla. Već kao filmski i glazbeni kritičar Večernjeg lista tada sam jako osjećao da gubim interes za suvremenom filmskom produkcijom, a i za suvremenom glazbom, pored toliko dobrih sadržaja iz prošlost koje ne mogu istraživati zbog profesionalnih obveza prema nečemu što me sve manje zanima. Usporedo s time javljao se i sve veći interes za dokumentarcima, očito zato što su najrazvikaniji suvremeni filmovi gubili svaku vezu sa stvarnim svijetom, a vjerojatno i zbog mog sazrijevanja. S druge strane dokumentarci su mi upravo bili jako dobra spona i mogućnost zaranjanja u svijet, što se ostvarilo gledanjem i stvaranjem.

Kakve vi dokumentarce osobno preferirate?

U prvo vrijeme jako sam volio dokumentarce koji razotkrivaju mehanizme iza svijeta politike i društvenih nepravdi, dakle društveno angažirane. U međuvremenu sam izgubio sve iluzije o svijetu u kojem živim i sada tražim energiju, ili utočište, u meditativnim poetskim i metafizičkim filmovima, bez obzira na rod ili žanr. A isto je i s glazbom, pri čemu klasika jako dobro ispunjava tu funkciju.

Dugo godina ste bili novinar i urednik i filmski kritičar u Večernjem listu. Koliko vam je to iskustvo pomoglo i pomaže pri radu na serijalima, filmu?

Iskustvo rada s ljudima, razgovaranja, oblikovanja tema doista je nemjerljivo značajno u poslu kojim se sada bavim punih deset godina. Posebno u pogledu dokumentarnog serijala 'Nesreća', gdje se baš tražio i dobar novinarski pristup. Taj istraživački posao na filmovima obično i rade novinari, ali ja sam to nekako prirodno uklopio u svoje produkcije bez ikakvoga napora. Novinarstvo zaista priprema ljude za niz raznih zanimanja jer vam pomaže u tome da možete razgovarati s najrazličitijim vrsta ljudi, i da su vam jasne sve vrste pozadinskih igara iz događaja kojima smo okruženi. Posebno zato što mi velikim dijelom živimo u medijski insceniranom svijetu. U svemu što je pred našim očima jako je malo autentičnosti i spontanosti.

Odradili ste puno intervjua. Koji je najveći koji ste odradili, a koji najdraži?

Ovako nabrzinu mogu se sjetiti za moju karijeru najvažnijih intervuja. Moj prvi intervju uopće, ne sa stranim zvijezdama, nego intervju uopće, bio je razgovor s Omarom Sharifom i Jane Seymour u zagrebačkoj Esplanadi 5. lipnja 1991. godine. Došao sam baš dobro pripremljen, pod tremom i dojmom njegove uloge u, naravno, 'Dr. Živagu', da bi me on pohvalio i posvetio mi dulje vrijeme od dogovorenog. Kasnije, kad sam shvatio s kakvim sve novinarima zvijezde trebaju razgovarati, shvatio sam da to vjerojatno nije bila samo lijepa gesta. Drugi najvažniji intervju bio je s Quentinom Tarantinom uoči njegove pobjede u Cannesu s 'Paklenim šundom', dakle u vrijeme kada ga je malo tko znao. S vlastitim novcem otišao sam u Cannes, nisam imao pojma tko će Tarantino vrlo brzo postati, ali film me oduševio i uspio sam doći do njega u paketu s ostatkom ekipe filma: Bruceom Willisom, Travoltom… Na putu u Zagreb čujem da je film dobio Zlatnu palmu, a ja se vraćam s ekskluzivnim intervjuima u Zagreb. Tarantina sam opet sreo godinu ili dvije poslije u Veneciji i, to, njega smatram dosta sudbonosnim za razvoj moje novinarske karijere jer me otada Večernji list redovno slao na festivale, dok se sve to s našim novinarstvom nije počelo raspadati. Ali da ne ispadne da smatram važnima samo intervjue sa strancima. Mislim da sam najbolje intervjue, odnosno meni najzanimljivije mogao voditi s našim redateljima, glazbenicima i kulturnjacima općenito. Recimo, razgovarati s Krešom Golikom ili Berkovićem, bilo mi je puno zanimljivije nego, u uvjetima kakve sam imao, s mnogim strancima. Jer su to uglavnom protokolarni intervjui, uglavnom s više novinara ljudi odjednom, vezani za određeni projekt, a s našim sugovornicima ipak možete razgovarati dubinski i intimnije se povezivati s njima kao što sam imao priliku nekoliko dana i noći provesti s gitaristom grupe The Clash Mickom Jonesom kada je boravio u Zagrebu 2010. godine.

Možete li izdvojiti neku anegdotu s intervjua koji ste radili?

Kad sam maloprije govorio o rijetkim prilikama da sa stranim zvijezdama dublje i neometanije razgovarate sa sugovornicima, bilo je izuzetaka i pored Micka Jonesa. Imao sam, naime, jako dobar pristup Christopheru Leeju, starijima najpoznatijem po ulogama grofa Drakule, a mlađima kao čarobnjaka Sarumana iz 'Gospodara prstenova', kada je snimao u Zagrebu 1994. godine. Sretali smo se i razgovarali nekoliko puta, bili smo samostalno čak i na jednoj večeri na Gornjem gradu. Tada mi je rekao da ga fizički podsjećam na Gorana Ivaniševića. Kao netko koga sport baš i ne prati, tada nisam najbolje znao baš kako Ivanišević izgleda. Ne znam baš je li to više anegdota ili moja sramota. Ali ako to može biti moja obrana, a ne samo još dublje zakopavanje u sramotu, bilo je to daleko prije Ivaniševićeve pobjede na Wimbledonu. No, tada sam shvatio da je Ivanišević definitivno prvorazredna međunarodna faca.

Na kakvim projektima trenutno radite, što možete najaviti/kakvi su vam planovi, želje?

U fazi sam snimanja dokumentarnog filma o grupi 'Haustor' koja se isključivo za potrebe filma ponovno našla u studiju, tako da će tu biti i nekih novih snimaka. Završio sam kratki dokumentarac 'One Way Street' o spornom slučaju trovanja plinom kino-posjetitelja u seocu Stružec 1970. godine, za koji se nadam da će uskoro imati festivalsku premijeru. A pripremam i novi igrani film, neke serije, pa što bude prvo od svega toga.