Damir Tomljanović najiskusniji je član žirija 'Masterchefa'. Njegov profesionalni put počeo je još 1990. godine, kad je postao stipendist hotelskog poduzeća u Novom Vinodolskom (odakle je podrijetlom), što je bio njegov prvi susret s profesionalnom kuhinjom. Do danas je stekao bogato iskustvo u domaćim i inozemnim hotelima i restoranima. Uz uspješnu karijeru chefa, radi kao konzultant u ugostiteljstvu te kao profesor gastronomije u ugostiteljskim školama i na veleučilištima, uživajući u radu s mladim ljudima, svojim studentima. Kako je ranije izjavio, dolazi iz obitelji 'u kojoj je hrana bila izuzetno bitna i vezivno tkivo cijele obitelji'. Otac mu je mesar i kobasičar, a majka kuharica, što je odredilo njegov životni poziv.

Kako je bilo uletjeti u ovakav show? Ovo je, koliko znam, vaše prvo iskustvo što se tiče kamera.

Mogu reći da sam bio jako sretan kada sam izabran kao član žirija u ovogodišnjem 'Masterchefu'. Imao sam prije nekih malih iskustava sa snimanjem, ali sve su to bili mini formati. Najviše sam se veselio trenutku u kojem sam to rekao kćerki.

Show donosi ideju da gotovo svatko može postati kuhar, a vama je 'kroz ruke' prošlo jako puno natjecatelja. Koliko je u realizaciji i ostvarenju tog sna važno dugogodišnje formalno obrazovanje i koliku ulogu u svemu igra talent?

Teško pitanje. Imao sam sreću da sam radio s velikim brojem kuhara i chefova iz Hrvatske i cijelog svijeta. Velik dio njih nije imao završene kuharske škole, a postigli su velike rezultate. Mislim da se svatko danas može okušati u bilo kojem zanimanju i ako ima veliku želju, može uspjeti u tom poslu i ne vidim razloga zašto ne bi uspio i u kuhinji. Upornost, volja, želja, disciplina, psihologija rada, praktično znanje, talent itd. Sve je to mješavina vještina koje danas mora imati svaki uspješan radnik. Oni najbolji sigurno sve to imaju vrlo izraženo i jako dobro izbalansirano. Zato i jesu na vrhu.

I vi dolazite iz kuharske obitelji. Tko je najviše utjecao na vaš stil kuhanja i koji je najkorisniji savjet o kuhanju što ste dobili od nekog majstora zanata?

Dolazim iz obitelji u kojoj je hrana bila stil života. To mi je puno pomoglo u početku jer u svakodnevnoj prehrani nisam bio ograničen na određeni tip namirnica. A dobio sam puno dobrih savjeta. Prvi je bio: 'Sine, kada svi uživaju, ti ćeš raditi, nema nedjelje, praznika, sveca. Samo rad. Pazi želiš li to.' Drugi je bio savjet jednog chefa: 'Kuhanje je život, jer biti kuhar je stil života.' Svatko tko je profesionalni kuhar zna koliku težinu ima ta rečenica. I mogu je danas samo potvrditi. Ja sam a la carte kuhar i to je bio tip kuhinja u kojima sam se pronašao, a stil kuhanja ovisi od posla do posla. Sve se može naučiti.

Dosade li vam kad hrana i kuhinja? Kad kuhate kod kuće, što pripremate, što vaši ukućani najviše vole jesti?

Dosadi li mi kuhinja… Naravno. Pitajte svakog kuhara nakon šest mjeseci rada po 12 do 14 sati bez slobodnog dana, bez obitelji, bez reda u svakodnevnom životu, je li mu je pun kufer svega. Naravno da jest. Doma rijetko kuham. U tom kratkom vremenu najviše želite biti s obitelji, prijateljima, šetati prirodom, biti na otvorenom prostoru jer ste stalno zavučeni negdje, jer takve kuhinje obično jesu, spavati... Puno spavate jer vam to traže tijelo i psiha. Samo malo mira. A kada ipak kuham doma, onda je to domaća kuhinja. Jer je to ipak za obitelj. Treba imati sve, taj prizvuk u glavi i srcu.

Koji je najgori obrok što ste ga probali ako govorimo o tradicionalnim jelima svjetskih (egzotičnih) kuhinja?

Nema najgorih jela. Ima samo onih loše skuhanih. Niti jedna svjetska kuhinja ne bi se dičila tradicionalnim jelom, što podrazumijeva da ga cijela nacija svakodnevno jede, a da ne valja. Samo ste naletjeli na lošeg kuhara. (smijeh) Ali ne volim intenzivne začine u jelima i uvijek volim da okus određene komponente na tanjuru zbilja bude okus te namirnice.

Jeste li kad primili kritike na račun jela koje ste pripremili?

Nije se rodio onaj koji nije primio kritiku na svoj rad. Kritika te može tjerati da budeš bolji u svom poslu ili da digneš ruke od njega. I kritika i pohvala grade te kao radnika i čovjeka.

Imate li još neku strast osim kulinarstva?

Ne bih rekao strast. Volim pecati, igrati igrice, šetati, piti kavu. E to je strast. Kava mi je zen. Ne diraj kuharu njegovo vrijeme za kavu. (smijeh)

Koja vam pomodarstva u kuharskom svijetu najviše smetaju?

Ne smeta mi pomodarstvo. Sve je to dio evolucije branše. Smeta mi kada jedan trend negira i pljuje po onome što je bilo prije njega, bez obzira što može biti bolji ili ispravniji. Ovo je težak posao i mislim da, bez obzira na trendove, morate biti profesionalac. Ima mjesta za sve trendove i sve radnike u ovome svijetu.

Općenito je postalo popularno sjediti u restoranu, fotografirati jelo koje smo naručili te ga objaviti na društvenim mrežama. Postoji li ijedan restoran na svijetu u kojem biste i sami napravili takvo što?

Ma to je ok. Pa to nam je reklama koju niste platili. Ljudi, slikajte, objavljujte, nema frke. Rijetko to radim, ne zato što to ne želim ili imam nešto protiv toga, ja sam vam kao malo dijete u tim situacijama. Toliko se udubim u formu, okuse, doživljaj, uživam u tom trenutku. Najsretniji sam čovjek na svijetu u tom trenutku. Oni koji me poznaju znaju koliko volim život. Tu energiju. Ma samo radite ono što volite.

U kojim jelima najviše uživate? Što vam je najveći kulinarski doživljaj?

U dobroj hrani, u dobrom društvu u trenutku koji je pred mnom. Nema forme. Mogu to biti i ćevapi kod Trovača s dečkima.