Iako razmjerno često gostuje u Zagrebu, svaki koncert Ramba Amadeusa svojevrsni je koncerti spektakl, jedinstven i prepun iznenađenja. Nesumnjivo će tako biti i u subotu, 1 . srpnja kad Rambo nastupa na krovu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Tim povodom razgovarali smo s glazbenikom koji je danas poznatiji kao medijski manipulator.

Sljedeće godine navršava se trideset godina od objavljivanja nastupnog vam albuma 'O tugo jesenja'. Hoćete li vremešne fanove oduševiti nekim specijalnim izdanjem tog albuma, kao što je to popularno u posljednjih desetak godina ili vas jednostavno ne zanima osvježavanje bolje prošlosti?

Vjerujem da još uvijek napredujem, da je glazba koju sada stvaram bolja od prethodne, barem se meni više sviđa. Neću podgrijavati nikakva stara jela i vaditi iz zamrzivača, danas publika može sve to staro, već urađeno naći na internetu. Dakle, radim novo, ne referiram se na ono što je bilo. Mijenja se vrijeme, senzibilitet, publika, mijenja se i moj ukus, srećom. Dakle, ništa od jubileja i proslava, plaketa i ručnih satova s posvetom.  Možda koncerntni bookeri budu koristili jubilej da prodaju više karata, ali to je njihova stvar.

Albume objavljujete onda kada imate što za reći ili iskazati, posljednji, 'Vrh dna' realizirali ste prije dvije godine. Je li došlo doba da opet nešto objavite? Koji je vaš pogled na današnju diskografiju gdje je streaming istisnuo download koji je nadjačao CD-ove, pa u konačnici samo vinili imaju prodajni rast i to isključivo zbog nostalgije?

Meni ova situacija odgovara, više volim svirati i improvizirati na koncertima, nego snimati i izdavati albume: ovako se glazba brže stvara, realizira i dolazi do publike. Meni studijska produkcija ne znači ništa, ne palim se na 'kvalitetan sound', miks pultove i skupe mikrofone. Palim se na svirku, improvizaciju i interakciju s publikom, pa sam zapravo i jedva dočekao da kult glazbenog izdanja albuma, CD-a, ploče izblijedi. Danas svaka budala može snimiti CD, pa je prestalo biti interesantno. 

U Zagrebu ste rado viđen gost, no uglavnom imate klupske svirke u Saxu. Imate li različite koncepte nastupa u klubovima i nešto većih koncerata, kao što će biti ovaj na krovu MSU-a? Mijenjate li set-listu i u kojoj mjeri tijek vaših nastupa određuje interakcija s publikom?

Mijenjam set-listu, svaki put je različita, postoji nekoliko pjesama koje volim uvijek svirati, ali većina se mijenja. I, naravno, koncert je prije svega interakcija s glazbenicima i publikom, i od te trojne interakcije puno ovisi. Nisam shvatio da je MSU veći koncert, prilazim mu kao klupskoj svirci.  Ok, možda je to nešto veći klub, ali, razumijem da je ipak pošteđen estradnih fazona koje gledamo na velikim koncertima. 

Tko su vaši suradnici s kojima ćete nastupiti u MSU-u - Five Winettous Sextet i gdje je nestao Mutant Dance Sextet? Je li možda posrijedi ista ekipa, samo su poželjeli da se prigodno različito zovu?

Mutant Dance je bio druga ekipa, odavno.  Zadnjih nekoliko godina su Vinetui, ali možda i njih prekrstim, nije mi to strano. 

Surađivali ste na različite načine s nekim glazbenicima u Hrvatskoj, od teksta za veliki hit Dina Dvornika 'Jače manijače' preko dueta s Tamarom Obrovac do sudjelovanja na tribute albumu posvećenome KUD-u Idijoti. Posve je jasan vaš zajednički senzibilitet, no s vremenskim odmakom, pamtite li što vas je ponajviše razveselilo u tim suradnjama? I - jeste li na putu još neke suradnje?

Naravno, druženje i suradnja si Dinom je bilo nešto nevjerojatno, a i tada smo obojica bili mladi, pa je i to faktor. Veoma sam ponosan i na pjesmu koju sam koncipirao za KUD Idiote; 'Bandiera Rossa' kao madrigal mi se čini sasvim zanimljivo rješenje. 

Dojam je da ste u medijima poznatiji po izjavama i definicijama, kao što su one o turbo folku, odnosu prihoda i nacionalizma ili da je nacionalizam paravan za kapitalizam, negoli po glazbi. Kako percipirate snagu medija danas, što se promijenilo u odnosu na doba kad je objavljen vaš prvi album?

Promjenilo se sve. Tada su informacije diktirane s jednog mjesta, danas imamo internet koji je tu piramidu razbucao, i proizveo informatičku kakofoniju, koja se meni mnogo više sviđa od zatucanih kontroliranih medija.

Mladina vas je svojedobno nazvala medijskim manipulatorom. Jesu li u pravu? Koristite li neutaživu medijsku glad za senzacionalizmom?

Ha ha, ja sam sebe nazvao tako, a oni prihvatili kao istinu. Što je dokaz da sam ipak medijski manipulator. Prvo bijaše riječ, zar ne? Važno je izgovoriti je na vrijeme. Senzacionalizam sam sa zadovoljstvom prepustio žutoj štampi.

U Herceg Novom imate svoju školu jedrenja u sklopu koje držite i predavanja o glazbi, glazbenoj produkciji, show businessu i ostalome što čini poznatiji dio vaše karijere. Što polaznici mogu čuti i ima li onih koji dolaze kod vas u školu ponajprije zbog tih dodatnih predavanje, a ne zbog pomorskih vještina?

Imam sada i u Beogradu školu jedrenja, na Savi i Dunavu. Pa ima raznih, jedni dolaze zbog vještina, njima naplaćujem najmanje, najskuplje prođu oni koji žele piti na brodu i praviti tulum. Dakle, imam spartanski tečaj - nitko ne smije ništa pričati, na brodu je tišina, samo ja govorim, nakon jedrenja moraju pospremiti i oprati brod. Imam i taj debatni  tečaj, u kome je dozvoljeno da me pitaju što god žele, da raspravljamo i tako, tu ih ne mučim s vještinama puno. I ima taj Bahus tečaj, gdje se jede, pije i luduje, ponekad i ne isplovim ako vidim da su rizični, nego samo držim sat teorije u konobi. Tim ljudima nije bitno jedrenje, nego samo da provedu neko vrijeme u prijatnoj kilocarskoj audijenciji. 

Ima li izvođača mlađe generacije na području bivše Jugoslavije koji su vas zaintrigirali, neke koje možete preporučiti jer su originalni i s njima dijelite strast prema nepredvidljivosti?

Pratim jazz scenu. Kuzama Kvartet iz Beograda i bend Kruna Levačića Problemi. Nadam se da ću imati priliku zasvirati s Problemima pod pseudonimom Problem više. 

Držite li i dalje da je, za razliku od jazza, rock dosadan? I što mislite na teoriju da je rock danas upao u fazu jazza, postaje zanimljiv samo glazbenim sladokuscima, daleko od doba kad je bio dominantan stil u popularnoj glazbi?

Neeeee, ne mislim da je rok dosadan, zaista. Samo je meni dosadno da ga sviram. Led Zepellin, Stepenwolf, Bad Company, Jimmy Hendrix, Stevie Ray Vaughan, to je jako uzbudljiva glazba koja me je i gurnula u svijet gitare i muzike.  Ali, ono što se danas prezentira kao rock, više liči na udruženje manekena i fotomodela, tematski vezanih za rock-look više nego na sam sadržaj. Izdvajam White Stripes, odnosno Jacka Whitea a i sve njegove glazbene inkarnacije. On je shvatio u čemu je štos. Naravno, siguran sam da ih ima još odličnih, evo Damir Avdić je izvanredan, to je istinski rock autor.