Novinarski put Đurice Dropca počeo je od 1994. godine. Gledatelji ga pamte po vođenju tjedne mozaične emisije (koju je i uređivao) 'Svakodnevica' te magazinu 'Krupni plan'. Iza sebe ima i dokumentarni film 'Dal­matina', u kojem se kao autor prvi provozao autocestom Zagreb – Split. Kao rukovodi­telj odjela Regionalnog programa pokrenuo je sre­dišnju dnevnu regionalnu emisiju 'Regionalni dnevnik', a od 2005. do danas urednik je i voditelj 'Dnevnika' HTV-a. Naizgled ozbiljan, u privatnom životu jedan je od strastvenijih navijača Hajduka i nogometne reprezentacije. Osim zavidne televizijske karijere, može se pohvaliti skladnim obiteljskim životom sa suprugom Ivanom i kćeri Lucijom.

Prvo srednja pomorska škola, pa ste diplomirali turizam na Ekonomskom fakultetu. Kako to da ste se odlučili za profesionalno bavljenje novinarstvom?

Igra slučaja, sudbina. Čak bih rekao da to i nije bila moja odluka, nego me u novinarstvo doveo život. Kao i 90 posto mladih Dubrovčana, krajem 80-ih želite biti pomorac, želite na more, vidjeti svijet. Nakon završene srednje pomorske čekala me i godina dana u jednoj od posljednjih generacija tadašnje vojske, čak sam prije toga upisao i Pomorski fakultet. No 1989. umro mi je otac. Tako mladom, s 20 godina, u tim se okolnostima promijeni svijet, sazrijete preko noći, mijenjaju vam se prioriteti, nisam se vidio cijeli život na moru. I tako sam odustao od kruha sa sedam kora i prije nego sam ga okusio. Upisao sam Ekonomski fakultet u Dubrovniku, smjer turizam, naravno. U Dubrovniku se živi ili od mora ili od turizma. Došao je rat, uz koji je moja generacija, u ranim dvadesetim, još brže odrasla. Uz školovanje, bio sam tih godina i na ratištu. I kada je 1994. HRT pokretao svoj treći televizijski program, pozvali su na audiciju sve zainteresirane.

Bio sam mlad, trebao mi je novac i pomislio sam zašto ne bih pokušao i zaradio nešto dok ne završim fakultet? Primljen sam honorarno, radio nekoliko godina sve i svašta kao novinar. U HRT-ovim dopisništvima naučite se svemu. Pratila se obnova razorenog Dubrovnika i njegove spaljene okolice, počeli su se vraćati prvi turisti, a ja sam pokrivao i lokalne sportske događaje, jer me sport privlačio od djetinjstva, te kulturu. Ma sve moguće. Zavolio sam novinarstvo u tim prvim godinama. Stalno ste na terenu, među ljudima, slušate njihove priče, pratite najvažnije događaje. No spletom okolnosti i nekih promjena koje su se dogodile krajem 1996. u HRT-ovom centru u Dubrovniku, kada je smijenjen tadašnji urednik i najpoznatiji dubrovački televizijski novinar Vedran Benić, osjetio sam da je vrijeme da krenem dalje. Diplomirao sam i otišao u Zagreb te mi je priliku u Gospodarstvenoj redakciji HTV-a dao tadašnji urednik Đuro Tomljenović. Od tada sam u Zagrebu.

Kako se osjećate danas, nakon toliko mnogo vremena provedenog na istom radnom mjestu?

Mislite na mjesto urednika i voditelja središnjeg 'Dnevnika'? Prvi sam put u tu vruću fotelju sjeo u ljeto 2005., sada će biti punih 15 godina od tada. No nisam sve ove godine radio samo 'Dnevnik'. Bio sam i urednik Gospodarstvene redakcije, šef HRT-ovih dopisništava. Središnji 'Dnevnik'? Danas bi, nakon stotina i stotina odrađenih 'Dnevnika' rekao – posao kao i svaki drugi, morate ga voljeti i odgovorno raditi…

Pokrenuli ste i osmislili 'Regionalni dnevnik', a koji se profi­lirao kao vrijedan i nezamjenjiv dio Informativnog programa HTV-a. Na što ste još ponosni kad je riječ o karijeri?

Teško je, osobito kada radite tako zahtjevan i odgovoran posao na javnom servisu, gdje vam se važe svaka riječ, gdje se nekome sviđa kako to radite, nekome ne, ostati prilično neokrznut. Mislim da sam kroz sve ove godine uspio ostati nenametljiv, uvjerljiv u prezentaciji i nepristran. Vjerojatno zato i toliko dugo radim taj posao, tijekom svih promjena i turbulencija proteklih godina na HRT-u.

Je li vođenje i uređivanje 'Dnevnika' stresnije od ostalih televizijskih/novinarskih poslova?

Ako gledate iz perspektive gledatelja, sigurno jest jer se radi o središnjoj informativnoj emisiji. Iz moje nije. Jednako sam se osjećao prilikom prvog novinarskog zadatka i prilikom prvog live uključenja u program s terena te prilikom prvog vođenja 'Dnevnika'. Lupa vas adrenalin, uzbuđeni ste i napeti, ali kada sve krene, onda znate – ili jeste ili niste za taj posao. S godinama se naučite nositi sa svim izazovima koje život nosi, pa i sa stresom. Danas mi puls tijekom 'Dnevnika' rijetko kada prelazi 70, 80. Morate naučiti ostati mirni i u najstresnijim situacijama jer se jedino tako možete nositi s njima. Kasnije, kada završi 'Dnevnik', možete se nervirati…

Kako izgleda vaš prosječan dan i što činite kako ne biste upali u rutinu i zasitili se posla?

Nemam prosječnih dana. Kada radim, radim 12 sati na dan, od 8 ujutro do 8 navečer. 'Dnevnik' spremate od jutra. Ono što vide gledatelji je, za nas koji ga radimo, samo završnica tog dana. Svaki je dan novi izazov. Drugačije teme, drugačiji događaji, uvijek ste u središtu svega što se događa. Toga se ne možete zasititi. Slobodne dane uvijek nastojim iskoristiti za nešto. A i privatnih obveza nije da nedostaje.

Postoji li granica toga da voditelj unosi osobne komentare u prezentaciju vijesti i događanja, i u kojem se slučaju ona prelazi i postaje pretjerivanje?

U formatu središnje dnevne informativne emisije nikada svojim osobnim komentarima ne smijete biti nametljivi i utjecati na gledatelje. Oni to ne vole. Posebno, naravno, oni koji se s vama ne slažu. I tada ispada da koristite javni prostor za osobnu ili promociju nečijih ideja i stavova. Morate biti nepristrani u toj ulozi, donijeti različita mišljenja i stajališta, a gledatelji će sami odlučiti hoće li stati i na koju stranu.

Što biste poručili budućim kolegama koji sanjaju o tome da im se karijera počne razvijati poput vaše?

Da budu uporni i svoji. Prilika će im se kad-tad otvoriti i treba je zgrabiti.

Koliko često uspijevate otići do rodnog Dubrovnika i nedostaje li vam Dalmacija?

Četiri, pet puta godišnje. Jako, ali zato je to svaki put kada odem dolje poseban doživljaj te radost. Miris mora, vjetar (maestral mi je najdraži), kamen, čempres, barka, vožnja na motoru, Dubrovnik, Lokrum, Konavle… Za tih nekoliko tjedana godišnje posebno se živi i uvijek iznova očekuje. Zato je i drugačije nama koji smo s mora, a živimo na kontinentu, u odnosu na one koji su cijelo vrijeme dolje. Taj trenutak povratka uvijek vas iznova usreći i ispuni.

Privatni život čuvate od očiju javnosti. Zna se tek da ste u braku sa suprugom Ivanom i da imate kćer Luciju. Kako vam to uspijeva danas, u ovom svijetu društvenih mreža, kad u Hrvatskoj svatko o svakome sve zna?

Ivana i ja ćemo ove godine proslaviti 20 godina braka. Lucija je studentica prve godine nutricionizma na zagrebačkom PBF-u. Vodimo jednostavan, ispunjen i sretan život. Pa i nije to baš nešto što bi bilo zanimljivo čitati svaki dan, zar ne? Pratim ono što se događa na Twitteru, ali na Facebooku i Instagramu nisam aktivan. Svoj život čuvam za sebe i one najuže oko njega.

Kako usklađujete privatni i poslovni život s obzirom na prirodu posla?

Sada nije teško. Kada je Lucija bila dijete, bilo je teže. Bake su u Dalmaciji, tako da nismo imali pomoć svakodnevnog 'baka servisa'. Oni koji ga imaju znaju kolika je to pomoć u odgajanju djece. Ali kako se kaže, živ i zdrav čovjek se na sve navikne i prilagodi. Koristim svaki slobodni trenutak da budem s obitelji i prijateljima.

Veliki ste ljubitelj sporta, strastveni navijač Hajduka i nesuđeni nogometaš. Koliko se danas stignete baviti sportom?

Plivam kad god sam na moru, skijam (to sam otkrio tek prije nekoliko godina i super je!), tenis kada stignem. Za neke momčadske sportove teško je pronaći ekipu i vremena, ali zato redovito, nekoliko puta tjedno, odlazim u teretanu. I to sam otkrio tek prije nekoliko godina i od tada sam se 'navukao'. Nevjerojatno koliko vam tih sat, sat i pol dnevno pomaže u održavanju dobrog zdravstvenog stanja, i fizičkog i psihičkog.

Možete li nam otkriti kako uopće provodite slobodno vrijeme? Imate li neki hobi?

Uz sve navedeno i posao nemam baš vremena za neki poseban hobi. Volim pogledati dobru seriju, film, utakmicu naravno. Ali zato u svakom trenutku moram znati što se događa u zemlji, u svijetu, u sportu. To mi je ušlo u krv. Neovisno radim li ili ne taj dan - online sam gotovo cijelo vrijeme. Pratim niz portala, među njima i tportal, naravno.