Zbog nepravde dignut će na noge cijelu Hrvatsku i spremni su na sve da bi istjerali pravdu. Višestruko nagrađivana redakcija već 18 godina, s timom sačinjenim od neustrašivih ljudi, svojim pričama i temama koje nadahnjuju dovodi do ruba suza, navodi na promišljanje o društvu kojem pripadamo i afirmira lijepe stvari koje se svakodnevno događaju, vraćajući nadu svima koji su je već odavno izgubili. 'Provjereno' Nove TV, nakon ljetne pauze, vratilo se ovog tjedna na male ekrane.

Ema Branica poznato je televizijsko lice koje publika voli i kojem vjeruje. Uspjeli smo se ugurati u njezin pretrpani raspored te joj ukrasti malo vremena i popričati s njom.

Ima li nekih noviteta koje možemo očekivati u emisiji?

Možete očekivati da ćemo biti oni koji i jesmo sve ove godine, glas građana, nepokolebljivi i uporni. Bez dlake na jeziku.

Jeste li se ikad zapitali 'vrijedi li objaviti ovu priču'?

Nema toga kod nas jer prije izlaska na teren odvijaju se pozadinske provjere i 'kopanje' dokumentacije. Da bi naša priča uopće bila objavljena u televizijskom svijetu, moramo snimiti te ljude. Puno je tu posla do samog trenutka objave, tako da se to nama baš i ne događa.

'Bez strasti i emocije gotovo je nemoguće raditi'

Radeći na pričama, u kontaktu ste s ljudima i iz prve ruke svjedočite njihovim emocijama. Kažu da novinarstvo treba biti objektivno i nepristrano da bi priča bila dobra. Je li to doista moguće?

Naravno da niste imuni na emocije, ali emocije nisu ono što je presudno u priči. Presudno je to da je istinita, da ima konkretne dokaze, da je od javnog interesa. Da se novinar drži svih pravila struke. Nema dalje. U nepravdama je naravno teško gledati tuđi očaj i suze, ali to je nešto što ide s ovim poslom, a tuđe emocije nisu nešto što bi nas moglo natjerati da ispričamo priču koja ne stoji ili da kršimo pravila struke i etiku.

Mislite li da bi upravo strast za poslom i emocije mogli doprinijeti više nego distanca? Nedostaje li empatije, topline, humanosti?

Bez strasti i emocije gotovo je nemoguće raditi. Prvenstveno strasti za poslom jer ona omogućava borbu za ljudska prava, za racionalne politike, za otkrivanje devijacija sustava. Ne nedostaje ni topline ni humanosti ako volite ljude i vjerujete u dobro.

Vjeruje da zlo ne može pobijediti

Možete li izdvojiti neki od najtežih slučaja kojima ste se bavili?

Bilo ih je poprilično, ne volim izdvajati priče jer svaka nosi svoje, ali bilo je tih trenutaka koji su prilično mučni s one ljudske strane. Poput priče o starcu, kojeg je zdravstveni i sustav socijale nepokretnog iz bolnice ostavio u njegovoj kući bez sanitarnog čvora i s grijanjem na drva. Da mu nije bilo mještanina koji mu je gotovo mjesec dana nosio hranu i punio peć drvima, bacao i mijenjao uneređene deke, starac bi skončao usred zime. Naravno, nakon priloga ekspresno se našao smještaj za njega. Ili pak snimanje djevojke Marinele, koja je u 28. godini doživjela masivan moždani udar, a za nju sustav nije imao mjesta. Završila je na kauču svoje bake, 70-godišnje starice u stanu od 25 kvadrata. S propisanim, ali neizvršenim daljnjim terapijama. Rješenje sustava bio je starački dom. Starački dom za 28-godišnju djevojku! Nakon priloga i lavine dobrih ljudi Marinela je stala na noge. Ovo što sam nabrojila neki su noviji slučajevi. Bilo ih je teških i previše, rasplačemo se u autu na terenu, doma, u redakciji, a mislim da je to normalno u ovakvim slučajevima. I zbog tuđe grozne situacije kojoj svjedočite, ali i zbog nepravde. Teška priča, s one profesionalne strane, bio mi je slučaj o namještanju natječaja u Gradskim grobljima Zagreb, u kojem zapravo nisam imala sugovornike, dakle nitko nije htio stati od straha pred kameru, pa čak ni skrivenog identiteta, a mi ne možemo napraviti prilog bez sugovornika u televizijskom svijetu! Ipak sam doskočila tome i napravila ga, a završio je USKOK-ovom optužnicom.

Kad dođete doma nakon napornog radnog dana i legnete u krevet, prođe li vam najgori scenarij kroz glavu?

Ne razmišljam fatalistički, uvijek vjerujem da zlo ne može pobijediti, pa prije spavanja ne razmišljam o takvim stvarima, već o tome što trebam sve obaviti sljedeći dan!

Često otvarate neku društvenu ranu. Doživite li i neke posebne trenutke, osim, naravno, gesti zahvalnosti ljudi koje dobivate, kada doživite malu pobjedu i kažete sebi: 'Ovo je razlog zbog kojeg se borim'?

Stalno to doživljavamo za svaku priču koja potakne promjene, bilo da je moja ili kolega iz redakcije. Razlog za to što se borimo su i priče koje, čini se ponekad, radimo unedogled, poput onih iz sustava socijale ili zdravstvenog sustava. Kao da se borite s vjetrenjačama, ali srećom, svi u redakciji smo uporni. Kada smo umorni, često se pitamo ima li to sve smisla, ali uvijek nadođe priča koja potvrdi da ga ima.

Može li pojedinac mijenjati svijet?

Može! Skloni smo velikim očekivanjima i velikim tektonskim događajima pa se sve čini malim i beznačajnim, ali je zapravo potpuno suprotno. Promjene koje se događaju, makar bile i najmanje, ostavljaju trag i mijenjaju tijek. Naše priče ne bi postojale bez hrabrih građana, zaposlenika, pojedinaca koji su odlučili javno progovoriti - svi su oni pokretači promjena.

Koji je ključni trenutak ili iskustvo duboko utjecalo na vaš osobni rast i profesionalni put?

Nije bilo ključnog trenutka za rast, raste se svaki dan i svaki dan možemo naučiti nešto novo. To i jest jedna od ljepota naše profesije - uvijek sve može bolje! To je ono što me tjera na stalni napredak. Možda je ipak bio ključan trenutak to što sam se javila na praksu na Novu TV još za vrijeme studija, došla na razgovor, a zapravo se dogodio razgovor za posao. I dospjela sam odmah na pravo mjesto - u redakciju 'Provjerenog'. Možda je to bila ta neka ključna točka u kojoj sam još vrlo zelena shvatila da je to mjesto na kojem želim biti i da je to put kojim želim krenuti. Došla sam na poziciju novinar istraživač - dakle onoga koji traži teme i pomaže svim reporterima oko bilo čega za prilog - a ubrzo sam postala reporterka i onda rasla i razvijala se.

Koliko je teško biti žena koja se bavi istraživačkim novinarstvom?

Istraživačko novinarstvo je teško i za žene i muškarce podjednako, čini mi se - jednostavno je teško i zahtjevno. Zahtijeva puno odricanja, puno rada i truda u nemogućim uvjetima. Nažalost, još živimo u društvu u kojem će se naći neki moćnik i podcijeniti nas na temelju spola ili izgleda. Primjerice, imam dubok i prodoran glas, ali kada me vide uživo, vide ženicu. Doslovce im se na licu vidi izraz 'lako će me se riješiti'. Dokažem im da su u krivu.

Za ženska prava se mora čuti

Kad smo kod žena, kako definirate njihovo osnaživanje u današnjem društvu i koje korake smatrate ključnima za postizanje toga?

Još uvijek, i 2024. godine, u društvu imamo termine drugotna i smatra se da smo neposlušne, a mizogini diskurs je sveprisutan i želi se upravljati tuđim tijelima. Nasilje nad ženama postaje sve okrutnije, donose se zakoni koji bi trebali zaštititi žene i djecu, ali nema napretka ni smanjenja broja žrtava, dakle u praksi još ne vidimo efekta. Za ženska prava se mora čuti, žene moraju biti financijski neovisne i jednako plaćene, a napredak bi bio i da žrtve, primjerice silovanja, ne moraju nekoliko puta svjedočiti da bi došlo do optužnice, da obiteljski nasilnici dobivaju veće kazne i napuštaju domove… mogla bih do unedogled.

Što vam je bilo najteže savladati u poslu, ali i u privatnom životu?

Stvarno ne znam odgovor na ovo pitanje. Valjda sam takve naravi da sve brzo zaboravim i vozim dalje, u šestoj brzini po mogućnosti.

Obožava gledati dokumentarce

Kad gledate na svijet u kojem danas živimo, kakav vam se on čini? Jeste li optimistični ili pesimistični?

Mislim da sam i jedno i drugo istovremeno. Sve mi je zastrašujuće, ali istovremeno karakter mi ne dopušta da budem pesimist. Ratovi, politike, površnost današnjeg doba… sve me to brine. Zato pokušavam živjeti u trenutku i biti dobar čovjek, druge ne vidim. Posao mi je takav da zaista jesam u trenutku i imam privilegiju doprinijeti svojim radom da ovo društvo bude bolje.

Tko je na profesionalnom, ali i životnom putu najviše utjecao na vas?

Moram priznati da nemam uzore. Imam ljude kojima se divim, ali uzore nemam.

Što još niste napravili, a željeli biste?

Imam tih nekih destinacija koje nisam posjetila na imaginarnom popisu. Obožavam gledati dokumentarce pa se te želje stalno mijenjaju, zato popis i jest imaginaran. Ali evo, željela bih više putovati na neke 'krajeve svijeta'.

Nedavno ste se zaručili - jeste li odredili datum vjenčanja?

Nije baš nedavno, već prije o-ho-ho godina, mi nekako kao da i jesmo u braku. Planovi nam se stalno mijenjaju, kao i životne okolnosti. Najbitnije mi je da smo dobro, zdravi, sretni i u miru, a sve ostalo je sporedno.

Čime vas je osvojio vaš Pavle?

Dobrim i plemenitim srcem, duhovitošću, karizmom. On je jedan od najkarizmatičnijih ljudi koje poznajem.