Nakon što je trinaest godina inspirirala i oduševljavala svojim reporterskim uradcima, prije dvije godine Ema Branica postala je voditeljica i zaštitno lice jedne od najgledanijih emisija na Novoj TV (nastavivši raditi i kao reporterka). Naslušala se uvreda, zbog aktera priče više puta je nagrabusila, čak je i snimajući prilog zaradila potres mozga, ali neustrašivoj, odvažnoj i snalažljivoj Zagrepčanki dalmatinskih korijena ništa ne može uzdrmati ljubav i strast prema istraživačkom novinarstvu, otkrivanju istine, ispravljanju nepravdi i pomaganju ljudima.

Nova, sedamnaesta sezona 'Provjerenog', koja je krenula u četvrtak, bila je povod da s njom pretresemo sve - od poslovnog dijela, preko aktualnih društvenih tema, do ponekih privatnih.

Gdje ste se i kako odmarali ovog ljeta? Može li se novinar ikad odmoriti od svog posla, potpuno isključiti od svega?

Ljeto sam provela na otoku bez automobila, buke i vreve. U današnje doba je nemoguće biti bez telefona, pa tako mobitel zvoni, bez obzira jesmo li na odmoru ili ne. Mislim da se nijedan novinar nikada nije isključio od svega, osim ako mu je prijetilo profesionalno izgaranje, a to nije tako strano u našem poslu. Pokušavam uvijek naći dobar balans, da se odmorim i kupam, dobro jedem, družim s najdražima. Mislim da svaki novinar može ovo potvrditi - čim nema deadlinea, to je odmor.

Što gledatelji mogu očekivati u emisijama pred nama? Na koje biste se teme ili probleme voljeli fokusirati?

Gledatelji mogu očekivati naše propitkivanje i upornost, gradaciju težine priloga kao i do sada. Od onih teških, mučnih, kriminalnih, do onih tužnih, lijepih i inspirativnih. U ovoj zemlji postoji puno problema na koje se valja fokusirati, znato nam ni pauza ne traje dugo!

Što vam je važno u timu ljudi s kojima radite i koji su kriteriji, kakav treba biti novinar 'Provjerenog'?

Profesionalan, etičan, uporan, energičan, snalažljiv, empatičan, željan promjena u našem društvu.

Sigurno vam se svakodnevno javljaju mnogi, dobivate more informacija za teme, zadatke. Koje parametre mora zadovoljiti priča da biste je obradili, uvrstili u emisiju, osim što mora biti od javnog interesa?

Sami ste rekli - javni interes je glavni kriterij, to da se može dokazati, da je istinita, da se tiče velikog broja ljudi, da postoje sugovornici… Ne postoje točno definirani kriteriji. Jer tako je to u novinarstvu, kada saznate neku informaciju, u principu znate je li to priča. Zato je bitno da stižu pravovremene i ozbiljne, konkretne informacije. Kada su ljudi primjerice iscrpili sve institucionalne mogućnosti i nije bilo pomaka. Obrađujemo i teme koje su problem u društvu - pitanja ovisnosti, bullyinga u školskim klupama, nasilja svih vrsta itd. Obrađujemo i fenomene ili rijetkosti, pokušavamo biti edukativni i inspirativni. Radimo i analize, recimo neke top političke teme u zemlji. Kako radimo duge priloge u ovim vremenima brzih informacija i površnosti, analize daju kontekst i pozadinu, zapravo otkrivaju puno toga neizrečenog, daju širu sliku aktualnog događaja.

Emisija je, osim po neustrašivim reporterima, poznata po otvaranju teških, osjetljivih priča. Je li moguće isključiti ili potisnuti osjećaje? Ima li uopće u našem poslu mjesta za sentimentalnost?

Kod teških i osjetljivih priča nemoguće je isključiti ili potisnuti osjećaje. Jer netolerancija na nepravdu jedan je od osjećaja koji nas drže u ovom poslu. Slušati nečije ispovijesti o mukama koje prolaze itekako nas taknu, ali tek nakon emitiranja proradimo te emocije. Jer do trenutka emitiranja zapravo nema prostora za naše emocije, nismo bitni mi, već ljudi.

Kad smo kod osjećaja, kakav je kad neka priča dobije sretan završetak?

Apsolutno fantastičan! Nama se cijela redakcija ispuni toliko dobrom energijom da je to neprepričljivo! Jer kada toliko truda i sati uložite na ukazivanje problema, a problem dobije prijeko potrebno rješenje, poveća vam se srce za bar dva, tri broja! Taj osjećaj vam se uvuče po kožu i pomalo postanete ovisni o njemu. Vraća vjeru da može biti bolje i da se ne moramo miriti s nepravdom, slijegati ramenima i reći - ah, to je tako. Ne, ne i ne! Svaki taj, kako ste nazvali, sretan završetak dokaz je da insajderi, svjedoci, ma svi građani u kombinaciji s novinarstvom mogu učiniti čuda. Jer katkad se u ovoj našoj državi mijenjanje dugogodišnjih devijacija u sustavu zaista i čini kao čudo.

A što je s pričama koje snimate, a nemaju sretan ishod?

Ponekad je potrebno biti jako strpljiv, pogotovo ako ishod ovisi o, primjerice, pravosudnom sustavu. Nekada se godinama čeka na sretan ishod i te nas vijesti potpuno iznenade, onda vrijedi ona - pravda je spora, ali dostižna. Ponekad radimo i više novih nastavka iste priče, jednostavno ne puštamo stvari tako lako.

Imate li kakvih neispunjenih profesionalnih ambicija?

Možda bih se voljela okušati u formi talk showa, ali ne onog zabavnog, već ozbiljnog, s konkretnim temama. Voljela bih se okušati i u dokumentarnim filmovima - s tom mišlju sam i upisala fakultet novinarstva. Zapravo, mi u 'Provjerenom' svaki tjedan donosimo priloge koji su poput mini dokumentaraca i obožavam gdje sam i to što radimo.

Često za vas kažu da ste hrabra žena. Čega se najviše bojite u svome poslu/životu?

Ne doživljavam se kao posebno hrabru, nisam ništa hrabrija od drugih. Možda samo tvrdoglavija i upornija. Samo radim svoj posao koji ponekad nosi rizik, jer naše je da pitamo, a to što netko odluči reagirati potpuno neprihvatljivo, umjesto da kaže - nemam komentara, ili se služi prijetnjama i ucjenama, više govori o tim ljudima nego o mojoj hrabrosti. Iskreno, malo ste me zatekli tim pitanjem, ne znam čega se bojim u poslu i životu, ne stignem baš razmišljati o strahovima. Pretpostavljam da se bojim jednako kao i drugi ljudi… bolesti, smrti, loših stvari najmilijima.

Mislite li da naše društvo osuđuje žene koje na prvo mjesto stavljaju karijeru, a ne majčinstvo?

Nadam se da su se te osude nekako istopile ili možda još postoje, ali su postale neprikladne, osim šaputanja ili skrivanja iza lažnih profila. Naše društvo još uvijek osuđuje jako puno toga i nije mi jasno zašto. Na kojoj razini i čime na nekoga utječe nečija odluka koja ga se ne tiče, evo zaista mi ne ide u glavu. To što se netko posvetio karijeri apsolutno ne čini razliku u tuđem životu. I potpuno mi je nevjerojatno kako ljudi stvaraju zaključke, onako odmah na prvu. Možda je neka žena izgradila karijeru i pri tome se bori s neplodnosti, možda nikada nije osjećala da bi htjela postati majka, možda se boji toga, možda je sve što je ikad htjela samo karijera. Je li to razlog za osudu, koga se to tiče osim nje? Lako osuđujemo ono što nas se ne tiče, a ono što nas se tiče doživljavamo kao neku višu silu. Voljela bih da naše društvo glasnije i proaktivnije osuđuje i kažnjava to što imamo ovako loš životni standard, zašto ova država malo toga proizvodi, zašto nam se zdravstveni sustav, a i još mnogi drugi, raspadaju. Jer na to mogu utjecati, na tuđe osobne odluke - ne.

Kako komentirate najnovije slučajeve nasilja nad ženama? I sami ste ranije obrađivali takve teme...

Suprug ju je zatukao utezima, a da nije bilo prolaznika, tko zna bi li još bila ovdje. Otac obiteljski nasilnik, nakon što je godinama zlostavljao majku, pretukao maloljetnu kćer. Ma to su samo neki od primjera iz naših emisija. Zastrašujuće je to koliko brutalnosti vidimo u posljednje vrijeme. I s prijenosom na društvenim mrežama. Što je sljedeće, pitam se. I pitam se što će se učiniti da se to promijeni. Kakvu poruku dobivaju nasilnici uvjetnim kaznama ili kaznama od mjesec, dva do godine dana? Kakvu poruku dobivaju žrtve - šuti i trpi, jer ionako prolaziš agoniju, a još ćeš i veću prijaviš li nasilje. Jer i sustav će izvesti nasilje nad tobom od trenutka prijave do suđenja, a za mjesec, dva, kad izađe iz zatvora, stiže opet ono nasilje koje si probala spriječiti. Kakvu poruku dobivaju djeca?

Može li se situacija promijeniti drugačijom medijskom slikom?

Godinama se borimo protiv nasilja nad ženama, protiv zatvaranja očiju i pretvaranja da ono što čujemo u okolini nisu naša posla. Borimo se protiv svih vrsta nasilja, ispunjavamo našu novinarsku zadaću na ukazivanje problema i educiranje. Mislim da svi trebamo uložiti još puno truda jer oni koji mogu donekle presjeći nasilje su zakonodavac i pravosudna praksa, sustav i svi segmenti sustava, a to se još nije dogodilo.

Izjavili ste 'zaista nisam tipična žena'. Ne može vas se sresti u kozmetičkom salonu, a iako se volite srediti, niste opterećeni izgledom. Imate li neke beauty slabosti, rutine?

Krajnje sam jednostavna po tom pitanju, higijena i jedna krema prije spavanja, mlijeko za tijelo i to bi bilo to. Rutina mi je prisilno postala krema protiv hiperpigmentacijskih mrlja, valjda to tako s godinama mora biti. Nemam beauty slabosti, ali imam slabost. Uviđam to sad, počele su mi rasti sijede, što znači da ću se morati početi farbati. Uopće nisam taj tip da bih mogla mirno sjediti u frizerskom salonu nekoliko sati pa se grozim od same pomisli na to.

Tijekom pandemije ste odgodili vjenčanje. Jeste li se u međuvremenu udali i imali veliki svadbeni tulum kakav ste zamišljali?

Nismo još! Nedostaje nam vremena za organizaciju velikog tuluma kakav smo zamišljali. Jer voljeli bismo da je na otoku i znamo koliko je organizacija velike svadbe ionako zahtjevna, a na otoku još zahtjevnija. Malo su nam se prioriteti presložili. Meni je bitno da se volimo, cijenimo i poštujemo, da nam je lijepo. Sve ostalo je manje bitno.

Što vas opušta i veseli osim branja maslina na Zlarinu i ribolova?

Vesele me putovanja s partnerom na razne destinacije, a kad ne stignemo, makar da pobjegnemo na neki od naših predivnih otoka. Veseli me druženje s obitelji, posebice nećakinjama i nećakom, druženje s prijateljicama. Veseli me hrana, znam, po mojoj kilaži se ne bi reklo, ali volim jesti i to dobru domaću spizu. Obožavam pse, pa sa svojima lunjam po šumama, to mi dođe kao neka vrsta meditacije.