Prije nekoliko tjedana, kada sam otišla na premijeru ‘Hrvatskih kraljeva’ u Lisinski, Burić me ubio dosadom. Da, da, i tada sam primijetila da se radi o tehnički iznimnom ostvarenju, koje sa svim specijalnim efektima, lijepim momcima koji vitlaju mačevima i Višeslavovim krstionicama iz kojih izvire bezgrešna voda - stoji uz bok samim vrhuncima svjetske produkcije. No monotona naracija, pretjerano zgusnuti prizori povijesnog kičeraja i hrpetine podataka kojima se s ekrana zasipalo gledateljstvo - bili su jednostavno predosadni. Na moje veliko čuđenje, verzija koja se prikazuje u obliku televizijske serije, a čija je treća epizoda emitirana sinoć na HTV-u - puno je bolja.

Na prvi pogled ta tvrdnja možda zvuči paradoksalno. Kako, majketi, nešto što je, kada se prikazuje u obliku dvosatnoga filma, živa tlaka - može postati zanimljivije kada se rastegne na xy 45-minutnih epizoda? E, pa može. U seriji se, naime, cijeli filmski historijski foršpan lijepo razradio u priču. Prizora srednjovjekovne svakodnevice običnoga puka, koje sam i prilikom prvoga gledanja nazvala najboljim dijelom filma, sada je nešto više. Beskrajno Kokotovo recitiranje godina i sporazuma te citiranje dokumenata razlomljeno je objašnjenjima domaćih i stranih stručnjaka, kojih u filmskoj verziji uopće nije bilo. Herojski kičeraj mudro je isprekidan promišljanjima srednjovjekovnog poimanja nasilja, načina na koji su vladari utvrđivali svoju suverenost te pričama o tome koliko su naša dosadašnja saznanja o ranoj hrvatskoj povijesti doista utemeljena na činjenicama, a koliko na romantičnom nacionalizmu teoretičara iz devetnaestog stoljeća. Ukratko - sada to već malo više izgleda kao History Channel, a malo manje kao 'TV kalendar'.

No kao što su neki elementi 'Hrvatskih kraljeva' pri prelasku s velikog na mali ekran postali mnogo bolji, tako su i neki drugi elementi u novom, televizijskom formatu postali naporniji. Pritom prije svega mislim na glazbu. Na premijeri u Lisinskom Domagoj Burić prije samoga je prikazivanja filma s orkestrom, zborom, pjevačicom i, kako ju je sam nazvao, 'heavy metal sekcijom' izveo svojevrstan miks glavnih glazbenih tema iz 'Hrvatskih kraljeva' i to je, u tom skraćenom obliku, zvučalo fora. Možda malo predramatično i preslično nečemu što smo već negdje čuli, ali doista neloše. Sada, kada se i taj score razgranao na serijsku epiku pa imamo priliku čuti kako zvuči u svakom pojedinom dijelu, odjednom više ne podsjeća na Metallicu koja svira sa simfonijskim orkestrom San Francisca, nego baca na Thompsona koji se pravi intelektualac pa stilizira ojkače. Znam, znam, neki će reći da je takav melos i primjeren temi rane hrvatske povijesti, ali ako pitate mene, to samo pridonosi kičerskom ozračju pojedinih scena.

U serijskom obliku također je nešto zamjetnije da je naziv 'Hrvatski kraljevi' pomalo blentav jer većina obrađenih likova nikada nije dogurala do kraljevske

titule pa bi seriju možda bilo primjerenije nazvati 'Hrvatski vladari'. Zbog redanja epizoda svakoga nas se petka podsjeća koliko je zapravo produkcijskih i kreativnih uloga Domagoj Burić namijenio sam sebi i svojoj obitelji (jer odjavnu špicu sada gledamo svakoga tjedna oko devet), a i ona šašava najavna špica koja podsjeća na reklamu za Olympusov fotić s Kipom Slobode nakon nekoliko je ponavljanja još gluplja. Ipak, 'Hrvatski kraljevi' kao serija su mnogo zanimljiviji, povjesničari koji u njoj govore gotovo su do kraja ubili bespotrebno ognjištarenje iz 'zippane', filmske verzije, a ni naracija, koja je u Lisinskom djelovala kao nametljiv zaostatak TV produkcije iz sedamdesetih, u ovome obliku nije toliko naporna. Serija je, kraće rečeno, za razliku od filma sasvim gledljiva i vjerujem da će poslužiti kao koristan nastavni materijal učiteljima povijesti diljem Hrvatske. Ne vjerujem, međutim, da bi mogla biti interesantna ijednoj TV kući izvan Ovih Prostora, čime bi se nadoknadili troškovi ove superskupe, u seriji još vidljivije megaprodukcije. No neka se HTV sam bakće sa svojim financijskim konstrukcijama. Za to ga i plaćamo.