Kockice su nacionalni natjecateljski program kratkometražnog filma koji stavlja naglasak na nove autor/ice koji još nisu snimili dugometražni film. U programu koji postoji od samih početaka Zagreb Film Festivala premijerno su prikazana kratkometražna ostvarenja danas etabliranih hrvatskih filmaša pa se stoga Kockice smatraju jednom od najznačajnijih platformi za promociju mladih talenata u Hrvatskoj. U filmu redatelja i scenarista Jakova Nole 'Kontaofenziva' koji je u srijedu navečer prikazan u kinu Tuškanac, uloge tumače Paško Vukasović, Roko Sikavica.

Na seriji 'Čuvari dvorca' bili ste asistent režije. Kako je bilo surađivati s tatom?

Raditi na seriji bilo je jako zanimljivo i korisno iskustvo. Nakon studentskih snimanja na profesionalnom setu puno se stvari iskristalizira. Otac mi je i predavao na Akademiji na prvoj godini, tako da smo već bili u nekoj vrsti profesionalnog odnosa i prije. Čini mi se da kad su obiteljski odnosi zdravi i normalni, da suradnja može biti samo lakša, kao kad radiš s nekim koga dobro poznaješ.

Koliko je vam lakše i teže budući da dolazite iz obitelji filmaša i koliko je to uopće utjecalo na vaš izbor kod upisa studija režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu?

Postoje i prednosti i mane. Položaj je definitivno drugačiji. U našoj obitelji puno se priča o filmu, kazalištu, poslu kojim se bavimo. Puno toga sam naučio iz toga, generalno se lakše percipira svijet u kojem se krećemo. Teže je što te mnogi percipiraju kao sina, mnogi vjerojatno misle da si tu gdje jesi jer si nečiji. Kad netko dođe s tom predrasudom, naučio sam je odmah osjetiti. Međutim, mislim da što sam stariji, to me manje briga, a još sam uvijek dosta mlad, pa mi se čini da me to u životu neće pretjerano zamarati. Ima nas na Akademiji djece glumaca, redatelja, Petra Svrtan, Tena Nemet Brankov, Lujo Kunčević, Judita Gamulin, Borna Vujčić, Tadija Tadić. Svi oni iznova dokazuju trudom i talentom da su s pravom tu gdje jesu i da njihovo vrijeme dolazi.

S kim biste u budućnosti voljeli surađivati, kakve projekte raditi?

Volio bih prvenstveno, naravno snimiti dugometražni igrani film. Upravo na Akademiji razvijamo scenarij sa mentorom Ognjenom Sviličićem. Od isključivo rada samo na filmu u Hrvatskoj nije lako, pa čak je i gotovo nemoguće živjeti. Nemam nikakav problem sa radom u budućnosti na komercijalnim formama. Odmah bih pristao raditi na sapunici. To je sve posao naše struke.

Za TV dramu Jeleni, tablete, starlete osvojili ste 2017. na Filmskoj reviji Kazališne akademije (FRKA) nagradu Nikola Ivanda za najbolji TV format. Jeste li se nadali tome?

Ponosan sam na nagradu, posebno zato što se zove po pokojnom Nikoli Ivandi. Da budem iskren, nadao sam se. Jako smo se potrudili za taj mali studio na Akademiji, produkcijski i scenografski. Scenarij nije bio loš, a odlično su glumili Vinko Kraljević, Enes Vejzović, Slavica Knežević, Zoran Pribičević, sve redom super glumci.

Kakve filmove volite pogledati?

Volim pogledati svakakve filmove. Većinom sam skloniji komedijama i dramama. Mislim da sam cijepljen protiv SF-a , sve drugo me zanima. Načelno više volim europski film od američkog. Od novijih redatelja cijenim Ostlunda, Ceylana, Lanthimosa.

Čiji rad posebno cijenite od naših redatelja?

Mislim da se hrvatski film sve više razvija, da sve više napreduje, pogotovo s mlađim autorima. Generalno, mogu reći da ga volim. Od starijeg hrvatskog filma najviše cijenim Vatroslava Mimicu. Mislim da je on nedovoljno priznati genije. Što se tiče ovih mlađih autora, bliski su mi filmovi Antonija Nuića, Ognjena Sviličića, Zvone Jurića. Izvrstan je 'Ne gledaj mi u pijat' Hane Jušić. Sad će ispasti da se ulizujem jer su mi to sve redom profesori, ali stvarno mi eto oni padaju napamet.

Koji ste najbolji savjet dobili od roditelja?

Stalno se savjetujemo, oni mene, ja njih, puno razgovaramo. Stari mi je jednom poslao sms prije snimanja kad sam bio u stresu 'Sjeti se da je režirati i zabavno'. To je recimo super savjet, ponekad se opustiti i uživati u poslu.

Jesu li vam oni najveći kritičari?

Jesu. Svaka kritika kad nije zlonamjerna je dobrodošla i zapravo korisnija od pohvale jer ti ukazuje na to gdje možeš bolje i pametnije. Nisam se nikad osjetio ugroženim od njihove kritike, ali izrazito cijenim njihovo mišljenje.