Radnja hit serije odvija se u ranim godinama 19. stoljeća, nekako u vrijeme kada je Londonom vladala zarazna spolna bolest koja se nemilice širila među svim društvenim klasama. Prema nekim povijesnim zapisima, u to je vrijeme jedan od pet stanovnika Londona mlađih od 35 godina bio zaražen ni manje ni više nego sifilisom.

Ako vas ova brojka sama po sebi nije dovoljno šokirala, tu su povjesničari koji pak tvrde da je od toga samo veća brojka osoba zaraženih gonorejom i klamidijom. Povjesničar Simon Szreter o tome je rekao:

‘Grad je u to doba imao veliku zaraženost, stoga se može sasvim opravdano reći da je većina mladih koji su u to vrijeme živjeli u Londonu u nekom periodu svog života zasigurno ‘pokupili’ neku spolnu bolest.’

Nekog pravog i dobrog lijeka za liječenje sifilisa u to doba nije bilo. Isti se pojavio tek na početku 20. stoljeća, što znači da ukoliko niste bili sretne ruke, pa ste ‘upali’ u 20 posto zaraženog društva, generalno nije postojala prevelika nada za vašim izliječenjem.

Druga sezona ‘Bridgertonea’ prepuna je drame, a sada je u fokusu ljubavna drama vikonta Anthonyja Bridgertona i usidjelice Kate Sharme. Sve se dodatno zakomplicira Anthonyjevim namjerama da se udvara kraljičinoj miljenici, ujedno i Kateinoj mlađoj sestri, Edwini Sharmi.

Svemu tome ne pomaže ni Anthonyjeva osobnost, kao ni glasine o njegovoj razuzdanoj prošlosti, a budući da je u to vrijeme sifilis bio itekako rasprostranjen, ne treba čuditi da Edwina Sharme odbija njegova udvaranja.

Kako bi bolje razumjeli što se sve u to doba događalo, valjda napomenuti da su bordeli, ali i ostali oblici ‘seksualnog rada’ bili itekako plodno tlo diljem Engleske, iako se službeno to zvalo ‘velikim društvenim zlom’. Bordelima su se najviše služili viši članovi društva, a vodile su ga uglavnom žene i to zapadno od Londona, dok su jeftine i razvratne kuće u East Endu vodili muškarci. Do sredine 18. stoljeća procjenjuje se da su sa čak 50 posto bordela u Londonu upravljale žene, ponajviše jer su imale puno više takta u ophođenju s klijentima. Lordovi su bili najčešći gosti, no o tome se nije javno govorilo.

Upravo zbog takvog načina zabave ne čudi da su se paralelno s tim širile i spolne bolesti, osobito sifilis, koji je, prema tadašnjim podacima bolnica, bio ponajviše raširen među mladim, siromašnim i većinom neudanim ženama koje su se financijski uzdržavale pružajući seksualne usluge.

Efektivnog lijeka nije bilo, a mnogi su liječnici, iz tko zna kojeg razloga, mnogima propisivali uzimanje žive. Strah od zaraze navela je pripadnike visokog društva, baš onakve kakav je bio i Anthony Bridgerton, da imaju svoje osobne i pomno birane ljubavnike ili ljubavnice, čime se minimizirao rizik od zaraze.

Zanimljivo je da ne samo da je nedostajalo lijeka, već nije bilo pretjerano ni preventivnih metoda. Iako su kondomi postojali, oni nisu bili tako lako dostupni i pristupačni kao što je slučaj danas. Među najpoznatije spadali su kondomi koje je u Londonu u dućanu na Leicester Squareu držala gospođa Phillips, koje je izrađivala od ovčje i kozje iznutrice i potom ih ručno oblikovala na staklenim kupolama.

Iako je zasigurno bilo bolje koristit išta nego ništa, zbog materijala koji je bio sklon pucanju, ovakva vrsta kondoma i nije bila previše popularna, stoga ne čudi da je s velikim olakšanjem dočekan prvi učinkoviti lijek za sifilis otkriven početkom 20. stoljeća.