Malo je ljudi koji su kao Momčilo Bajagić Bajaga obilježili cijelu jednu epohu kada je o glazbenom stvaralaštvu riječ. O njegovoj kvaliteti govori, prije svega, trajanje, ali i bezvremenske skladbe koje je stvorio za 40 godina bavljenja glazbom, kao i gotovo sve generacije koje dolaze na njegove koncerte. Sa Zagrebom i njegovom publikom Momčila Bajagića Bajagu vežu lijepe uspomene jer je upravo u kultnom klubu Kulušić 1984. godine održao prvi koncert sa svojim Instruktorima. Od tada je svirao u svim većim dvoranama, a sada se sprema za novi prostor.

Prvi put nastupit ćete u zagrebačkoj Areni. Što vam to znači?

Do sada nisam svirao u Areni, odnosno svirali smo kad smo radili turneju s Jelenom Rozgom. Sad ćemo odraditi samostalni koncert, čemu se posebno veselimo. Do sada sam u Zagrebu odsvirao gotovo sve - mali i veliki Dom sportova, Šalatu, Cibonu...

Planirate li za svaki koncert unaprijed što ćete na njemu otpjevati ili to ovisi o atmosferi i publici?

Ovisi i o atmosferi, ali imamo i set listu pa znamo što ćemo svirati. Recimo, u Zagrebu ćemo sigurno svirati pet, šest skladbi s novog albuma i izbor najvećih hitova iz svih razdoblja naše karijere, tako da publiku očekuje dobar program.

Prakticirate li neku vrstu karantene prije koncerta? Kako izgleda vaš dan kad imate neki veliki koncert? Imate li neki ritual prije njega?

Osim tonske probe, koja je obavezna poslijepodne, baš i nemamo nekih specijalnih rituala.

Čekajte, vi dolazite na tonske? Mislim, većina pjevača samo se pojavi na koncertu, a probu odradi bend.

Uvijek dolazim, naročito kad je riječ o velikim koncertima, ali vjerujte mi, ista stvar je i s manjima. Nas smo šest na bini, a imamo i Nikolu Vrankovića koji je naš ton-majstor i uvijek ide s nama, tako da je on doslovno naš član iako ima svoj bend. Imamo probe prije svega zbog sebe, ali zato uvijek dobro zvučimo.

Sjetite li baš uvijek tekstova svih pjesama na koncertu?

Zaista se rijetko dogodi da zaboravim neki. Dogodi se da promašim nešto ili da ponovim neku strofu. I sam se čudim kako nakon toliko puta nakon što sam otpjevao neku pjesmu ne kiksam više jer je velika vjerojatnost da se to dogodi. Ali dobro pamtim tekstove, i svoje i neke tuđe.

Kad smo već kod prošlosti, sjećate li se svog prvog javnog nastupa, pripreme, treme? Kad ste zaradili prvi novac od svirke?

Kako da ne! Prvi moj veliki nastup bio je 1987. s Ribljom čorbom. Bilo je to na Tašmajdanu i tada je možda bilo preveliko za mene jer sam prije toga imao tek nekoliko svirki. U to vrijeme bio je moderan suhi led, tako da nisam mogao vidjeti publiku prve tri pjesme. Budući da je tog suhog leda bilo toliko da nismo mogli vidjeti prekidače na pojačalima, sjećam se da smo svi bili u totalnoj frci. Tek poslije pete, šeste pjesme pribrao sam se. Ali da, najveću tremu sigurno sam imao na tom prvom velikom koncertu.

Do kada uopće namjeravate nastupati?

Nema penzije u muzici. Još se nismo umorili. (smijeh)

Ima li pjesama za koje biste voljeli da ih nikad niste snimili?

Nemam takav osjećaj ni s pjesmama niti bih nešto mijenjao iz svog života. Uvijek postoje dobre i lijepe, ružne i loše stvari, kao i u životu svakog drugog čovjeka, jer se život od toga i sastoji.

Jugoslavija je nekoć bila veliko, ali jedno tržište, danas je to više zemalja. Osjeti li se to na koncertima? Ima li razlike između sarajevske, beogradske i zagrebačke publike?

Isto je sve - ljudi isto reagiraju na prostorima nekadašnje države, ali i na Novom Zelandu. To je prednost interneta. Svirali smo u Americi, u kojoj smo imali kratku, ali uspješnu turneju. Tamo je, osim dobre organizacije, bio presudan internet. Ranije je bilo dosta teško obavijestiti ljude u Americi da sviramo baš tog dana. E, ovog puta bilo je drugačije. Recimo, u Chicagu smo sreli nekoliko naših obitelji s djecom koji su na koncert došli iz Detroita. Veselio sam se toj turneji jer je Amerika zemlja rock'n'rolla i sve tri dvorane u New Yorku, Chicagu i Torontu bile su krcate.

Na vašim koncertima vidimo i mlade koji nikada nisu bili u Jugoslaviji. Vidite li ipak na koncertima da se i oni prepoznaju u vašim stihovima? Što mislite, kako su oni pronašli vašu glazbu?

Jako mi je drago što imamo raspon publike od punih sedamdeset godina: od sedme do sedamdeset i sedme godine (smijeh). Mladi su nas čuli preko roditelja koji su nas nekada slušali ili putem interneta, na kojem je zaista cijeli naš opus.

Što vam najviše nedostaje iz vremena nekadašnje zajedničke države, kada je vaša karijera bila uzor mnogim pjevačima iz tih krajeva?

Svirali smo 200 dana godišnje i svi su koncerti bili puni. U to vrijeme bivše države svirali smo u svim mjestima u kojima je bilo struje. Najbolje iz tog razdoblja to je što su ljudi shvatili da sam okej i normalan tip, što je ostalo do danas. Nisam se trudio i glumio da sam okej. Tako sam živio i ljudima nisam išao na živce, a to je nešto što se ne može isfolirati. Nekako je tada sve bilo nevinije, ali svako vrijeme donosi nešto svoje. Mislim da je vrijeme naših roditelja bilo nevinije, a naše je bilo čistije i nevinije nego ovo današnje. Svako sljedeće bit će brže, zeznutije, napetije. Ima puno ljudi, mogućnosti da dobijete informacije, što donosi neku 'frku' na sve ovo što već imamo.

U to vrijeme mediji su pisali o tome da ste vi i Plavi orkestar, koji je također žario i palio Jugoslavijom, u zavadi.

U to vrijeme nisam poznavao dečke iz Plavog orkestra. Tu i tamo smo se usput viđali, a kad smo se upoznali, postali smo dobri prijatelji. Više smo se družili kao stariji nego kao mlađi, kad smo mi i oni stalno bili na turnejama ili u studijima, u kojima smo snimali nove albume. Loša i ja smo surađivali na seriji 'Vratit će se rode', a sad Plavi orkestar radi novi album i pomogao sam malo Loši oko jednog teksta koji će uskoro snimiti.

Mnoge su žene patile za vama. No jesu li i vas neke ostavljale ili odbijale, jeste li i vi nekad bili neuspješni u ljubavi i patili zbog toga?

Nisam, zaista. Nisam vam ja neki tip koji se mnogo isticao u javnosti.

Znam da niste jer spadate u malobrojne javne osobe kojima je uspjelo to da svoje najbliže koliko-toliko sklone od očiju javnosti. Je li to težak zadatak u vremenu 'voajerističkih' medija?

Stvarno se već jako dugo trudim da to sačuvam koliko god mogu jer imam dugu karijeru. Profesionalno sviram već 40 godina i sve to vrijeme itekako vodim računa o tome da izbjegnem ta neka mjesta za koja znam da će me tamo hvatati za rukav.

Koliko vaša popularnost utječe na obitelj i prijatelje?

Sad su se već navikli. Na prijatelje manje, svakako.

Devedesetih, kad vam je bilo najgore, razmišljali ste o tome da napustite zemlju. I bili ste nadomak tome. Što vas je spriječilo i žalite li danas zbog toga?

Nije mi žao jer sam nakon toga toliko puno svirao u inozemstvu pa sam taj odlazak na neki način kompenzirao time. Kad sam krenuo s intenzivnim gostovanjima po svijetu, skužio sam da je to isto kao da sam se preselio, samo što nakon posla mogu otići kući u Beograd. Osim toga, poznajem puno ljudi koji žive vani i neki su sretni, a neki baš nisu zadovoljni. Nije garancija to da će ti život biti bolji ako se odseliš u svijet.

Koja je najveća zabluda o vama?

Eto, to što ste malo prije spomenuli - da se ne volimo s Plavim orkestrom.

Imate li istinskih prijatelja među kolegama?

Imam, naravno. S Davorom Rodikom prijatelj sam više od dvadeset godina, a tu su i Max Juričić te Goran Bare. Uglavnom je to neka rokerska ekipa.

Kako se nosite s ljudima i medijima koji prijeđu granicu?

Rijetko se događaju takve stvari, a kad se dogodi, to ovisi o raspoloženju. Kao i svi ljudi, nekad reagiram negativno, ali ipak se više trudim biti pozitivan.

Imate li neku kultnu knjigu koju biste mogli čitati bezbroj puta?

Ima puno takvih, ali najviše volim knjigu 'Mali princ'.

Postoji li film koji ste gledali više puta i mogli biste opet?

Iako nisam ništa radio u njemu, jako volim film mog prijatelja Duška Kovačevića 'Tko to tamo peva'.

Kako danas, s vremenskim odmakom, gledate na zabranu koncerta u Hrvatskoj, ali i suradnju s Milom Kekinom koja se izrodila iz toga kao nešto pozitivno?

To je najviše proizvod medija. Drago mi je da se to završilo i nakon toga imali smo puno uspješnih koncerata u Hrvatskoj. Ljudi znaju naš stav, ovdje sviramo ne previše često, osim kad imamo nešto novo i kad postoji interes ljudi, pa se nadam da će i dalje biti sve okej u Hrvatskoj. To su bili rijetki slučajevi jer do tada nikad nismo imali nikakav problem. Mile i ekipa su ispali šmekeri, a s druge strane, Mile mi je uvijek bio simpatičan. Znali smo se, ali se nikad nismo posebno družili i onda je ispalo slučajno da se zabrana koncerta poklopi baš u to vrijeme kad je on snimao album. Poslao mi je 'Atlantidu' i meni se to svidjelo. Čak se nismo ni vidjeli kad smo je snimali nego mi je on poslao snimku, pa sam se ja posebno nasnimio, jer danas se to tako može napraviti. Dobro je i lijepo ispala pjesma, kao i videospot.