Dvadeset pet godina prošlo je od izlaska prvog albuma Rage Against The Machinea, koji je za rock glazbu u to vrijeme imao efekt provjetravanja. Dok je grunge hranio nervozu i autodestruktivnost milijuna izgubljenih tinejdžera, žestoki crossover rocka, funka, rapa i gitarskih igrarija Toma Morella te ljute antikapitalističke himne poput 'Killing in the Name' i 'Bullet in the Head', oslobodile su kopču njihova bijesa.

Rage Against The Machine su se u međuvremenu raspadali i sastavljali, spopadali njujoršku burzu s Michaelom Mooreom, svirali u pozadini radničkih prosvjeda, uranjali u manje ili više uspješne solo akcije te nikad zapravo nisu objavili prestanak postojanja. Čak ni prošle godine, kad je pjesnik, MC i suideolog benda Zack de la Rocha objavio da ga ne zanima još jedno ponovno okupljanje. Tom Morello nije ga dugo čekao: u pomoć je pozvao legende Chuck D-a iz Public Enemyja i B-Reala iz Cypress Hilla te nakon Audioslavea s pokojnim Chrisom Cornellom, složio još jednu supergrupu – Prophets of Rage.

Bez obzira na to (ili upravo zato) što su u igri sve odreda legende revolucionarnog rap-rocka, ovakav potez sa sobom nužno nosi balast unovčavanja kultnih statusa, što je suštinski suprotno od svih antikonzumerističkih apela koje su odašiljali tijekom karijere. Zato smo na Šalatu došli spremni na ziherašku izvedbu svirača i DJ-a, puno lajanja, puno kultnih MC-a te fitness rutinu ekipe u ranim četrdesetima s načetim mišićima i unutarnjim organima. No kako viralni gnjavatori vole reći – ono što se onda dogodilo sve nas je šokiralo.

House of Pain – iskusni melem za promašeni Black Peaks i šašavi Skindred

U ranim popodnevnim satima ovaj događaj, koji se službeno naziva Zagreb RockFest, otvorili su britanski prog metalci Black Peaks. Iako u njihovu komponiranju ima nečeg zanimljivog, žestokog, ali i potencijalno komercijalnog (doduše, u smjeru 'Musea za siromašne'), činjenica da su miljama udaljeni od dominantne teme večeri – sirovog i iskusnog rap-rocka – privukla je tek par stotina ljudi. Još koja stotina više ih se skupila tijekom nastupa velških reggae-metalaca Skindred, kojih se rijetki sjećaju iz devedesetih po imenu Dub War. Njihov blesav, rubno klaunovski nastup s upornim kreveljenjem frontmena Benjija Webbea, također je djelovao suvišno.

Situacija se uozbiljila nešto poslije 20 sati, kad je uz 'Back From The Dead' na pozornici uskrsnulo jedno od najvećih rap imena devedesetih – House of Pain. Njihov 45-minutni nastup spojio je korijene dinamične hip hop kulture s korijenskim glazbenim žanrovima poput countryja ili jazza. Uz stamene očeve keltskog rapa – Everlasta i Danny Boya – te rođenog Latvijca DJ Lethala, u tome im pomažu i vrhunski klavijaturist korejsko-meksičkog podrijetla te tamnoputi bubnjar džezerskog backgrounda. Usto, rutinskim gostovanjem i podebljim zapaljenim bluntom prije mraka poštovanje pokazuje i B-Real iz Cypress Hilla.

Oni iskusno, odmjereno i strpljivo, s milijun utakmica u nogama, gaze kroz ponešto skraćene hip hop klasike poput 'Shamrocks and Shenanigans', 'Same As It Ever Was' ili 'Who's The Man', da bi na polovici koncerta Everlast objesio akustičnu gitaru i zagazio u ludu elektro-jazz-country verziju 'prve gangsta rap stvari ikad' – 'Folsom Prison Blues' Johnnyja Casha. Kad je gitara već tu, prisjetit će se i ponajvećeg hita svoje solo karijere 'What It's Like', prije nego što petorka otpuše sve pred sobom klasicima 'Just Another Victim' i 'Jump Around', na kojoj se tlo podiglo barem trideset centimetara.

Hip-hop rock opera za bunt, pivo, znoj i stisnute šake

Na toj razini će ostati do kraja večeri, jer od trenutka kad je DJ Lord pustio 'Prophets of Rage', a tisuće stisnutih šaka zasjale pod reflektorima pozornice dekorirane dvama petokrakama, počinje teško opisivo ludilo. Od čistačica preko šankera do najljućih fanova nema tko ne skače, parter se pretvara u ključajući mosh pit, laktovi se zabijaju u trbuhe, pivski B vitamin miješa se s mirisom vreline i znoja, a frizure održava postojanima. U takvim uvjetima, cinizam zbog inkasiranja stare slave naprosto isparava: ovakav fanatizam publike na koncertu u Zagrebu dugo, možda i nikad prije nismo vidjeli.

Prophets of Rage su, pak, supergrupa u pravom smislu riječi. Dok smo od ritam sekcije i Morella očekivali (i dobili) teškašku podlogu dostojnu klasika koje sviraju, vrlo prijatno iznenađuje podjela reperskih uloga kojoj ni Zack de la Rocha ne bi mogao prigovoriti. B-Real s prepoznatljivom arafaticom preuzima poletnije stihove u kojima Zack više vrišti, dok Chuck D, taj živući metronom hip hopa i glas koji bi trebao biti spiker njujorškog metroa, svojim rafalnim flowom jasno i glasno prenosi ključne poruke evergreena bijesa poput 'Take the Power Back'.

Ako bismo baš tražili dlaku u jajetu, našli bismo je u 'Know Your Enemy' gdje B-Real pomalo smiješno pokušava otpjevati dionicu Maynarda Jamesa Keenana, potom u nešto tanjem medley dijelu gdje DJ Lord i Chuck D popunjavaju termin pretiho vrteći klasike Cypress Hilla i Public Enemyja te u nepotrebnom produžavanju pjesama ne uvijek suvislim solažama Toma Morella, s čije gitare se resi – predvidivo – poruka 'Fuck Trump'.  

No svaka takva sitnica stoji na vagi s barem pet ekstatičnih trenutaka, koji su se jednakom euforijom gutali u parteru i na tribinama. Najemotivnije među njima bilo je zborno pjevanje 'Like a Stone' Audioslavea, izvedeno bez vokala u čast preminulom Chrisu Cornellu. Najveće ludilo, pak, vladalo je za vrijeme triptiha 'Bullet in the Head' – 'Bulls on Parade' – 'Killing in the Name', uz još jednu repeticiju 'Jump Around' za kraj. Šteta je jedino što se toliko nagomilana, katarzična energija toliko brzo raštrkala sa Šalate. Jer jučer je bilo potencijala da se taj apstraktni bijes iz glazbe Prophets of Rage i filmova Michaela Moorea pretvori u stvarni, opipljivi bunt. Tko zna hoće li biti druge prilike.