Iza istraživačkog magazina 'Provjereno' koji već 10 godina utječe na promjene u društvu, odrađenih je 450 emisija i oko dvije tisuće priloga. Prvi urednici bili su Marija Miholjek i Igor Mirković, a danas je, od 2009. godine, zaštitno lice emisije koja se emitira od samog osnutka Nove TV - Ivana Paradžiković. Za promicanje ljudskih prava 2012. ta urednica i voditeljica nagrađena je priznanjem 'Joško Kulušić'.

'Provjereno' već 10 godina mijenja sudbine i društvo. Što se u tih 10 godina promijenilo, odnosno kako biste usporedili 'Provjereno' nekada i sada?

Zadobili smo povjerenje ljudi koji nas prate i sada više nikome ne moramo objašnjavati tko smo i što radimo, to je vjerojatno najznačajnija promjena. Nekada su se sugovornici mnogo više bojali i nisu se usudili istupati u javnost, nama bi onda ruke bile vezane. No u ovih deset godina shvatili su da zajedno možemo napraviti puno, ponekad čak i ono što se čini nemogućim. Tijekom vremena promijenio se i vizualni izričaj emisije, ponajprije zahvaljujući vrhunskim kolegama snimateljima. Stvarno imamo privilegiju raditi s najboljima od najboljih. Svaki prilog mali je dokumentarac i rezultat predanog rada cijele ekipe u timu, sve to ide lančanom reakcijom - da bi rezultat bio vrhunski svaka od karika lanca mora dati svoj maksimum. Tijekom ovih 10 godina, to je jedina stvar koja se nije promijenila - volimo svoj posao i radimo ga jednakom strašću kao te, danas davne 2007. godine.

Koje su najznačajnije priče obilježile tu emisiju?

Bilo je tu puno jakih priča – ukazivali smo na nepravde, bili smo glas obespravljenih, zaboravljenih i marginaliziranih, poticali sustav na reakciju i mijenjali mnoge živote. Dosad smo potaknuli promjenu desetak zakona, pomogli u razotkrivanju isto toliko kriminalaca, senzibilizirali javnost o mnogim bitnim temama, srušili bezbroj predrasuda. Ivanka Dujmić, progovorivši o uvjetima rada u tvrtki Boso, postala je sinonim borbe za radnička prava. Zahvaljujući priči o uvjetima u kojima su živjeli Milan i Matija Basarac na noge se digla cijela zemlja kako bi im pomogla. Perici s Raba, čovjeku bez identiteta, nakon 36 godina pronašli smo davno izgubljenu obitelj. Bilo je i nevjerojatnih priča koje su šokirale, poput one o Amerikanki Vanessi Raney koja je uhodila svoju profesoricu ili Titu Gubiću koji je pravomoćno osuđen zbog prijetnji našoj novinarki Emi Branici.

Što biste istaknuli kao najveći uspjeh emisije?

Svaki put kada uz naš doprinos pobijedi istina ili kada potaknemo pozitivnu promjenu, mi smo uspjeli. Takvih je situacija u ovih deset godina bilo mnogo i na to smo stvarno ponosni.

Jeste li u kontaktu s ljudima koji su ispričali svoje priče za 'Provjereno', kojima ste na neki način promijenili živote, javljaju li vam se?

U kontaktu smo često, zovu nas, izvještavaju o promjenama i novostima, a ponekad samo pošalju poruku podrške i time nas podsjete zašto radimo to što radimo. Prvi koji mi čestita blagdane je obavezno Matija Basarac. On i Milan imaju posebno mjesto u našim životima. Sugovornici koje snimamo nisu naši 'poslovni partneri', taj odnos prožet je prije svega povjerenjem. I jasno da tu nema distance - brige, probleme i nepravde koje oni podijele s nama, mi nosimo, one postaju naš pokretač, naša motivacija i naš cilj.

Ima li u novinarskom poslu mjesta za sentimentalnost?

Mislim da se niti jedan posao ne može raditi bez emocija, a novinarski pogotovo.

Iza vas je uistinu mnogo priča i reportaža kojima ste upozoravali na nepravdu i tražili pravdu. Brojne i su nagrađene. Na koje ste priče najponosniji?

Bilo je tu mnogo dobrih priča, ali najponosnija sam na one koje su izazvale neki pomak, neku reakciju i promjenu nabolje. Na primjer, priče koje su potaknule promjenu zakona o pravu na status njegovatelja i lavice Alisa Šimić i Dajana Čotić koje su se za to izborile. Hrabra Ivanka Dujmić koja je postala simbolom borbe za radnička prava, koja je dokazala i pokazala da ne postoje nedodirljivi gazde, neodoljivi Patrik Miljanović, dječak koji je svima održao lekciju o bitnim stvarima u životu. Vicko Kuzmanić koji nam se svima uvukao pod kožu, predivni Milan i Matija Basarac, neslomljiva Renata Gredelj koja je odlučila stati na kraj Titu Gubiću, neustrašiva profesorica Ivančica Banković Mandić i njezina horor priča o bivšoj studentici, opasnoj ženi koja je godinama maltretirala cijelu njezinu obitelj...

Što vam je, i nakon 10 godina, motivacija za uređivanje emisije?

Priče koje tek čekaju da budu ispričane, kojima ćemo nastaviti mijenjati stvari. Strast je to koju cijela ekipa 'Provjerenog' osjeća i koja nas, nakon svih godina, i dalje motivira.

Što nas očekuje u novoj sezoni?

Po dobrom, provjerenom receptu: nevjerojatne priče o ljudima i njihovim sudbinama koje inspiriraju, ali i kontroverzne teme. Mato Barišić donosi reportažu iz Engleske o sve učestalijim napadima kiselinom na kojoj je radio više od dvije godine. Bit će to potresna ispovijest mladića kojega je kiselinom unakazila bivša djevojka, osuđena zbog toga na zatvorsku kaznu od 40 godina. Ema Branica priprema nevjerojatnu priču koja podsjeća na sicilijansku mafiju, a i dalje će pratiti priče u kojima je prošle sezone briljirala: raskrinkavati opasne pojedince. Pripremamo i temu o kojoj se tek rijetki usude progovoriti javno: o seksualnom uznemiravanju na poslu. Sve to gledatelji će moći pratiti u novoj sezoni koja počinje idućeg četvrtka, 7. rujna.

Kako izgleda jedan radni dan urednice/reporterke 'Provjerenog'?

To je posao u kojem ne postoje dva ista dana, a ni radno vrijeme. Cijeli tjedan pripremamo se – istražujemo, razgovaramo sa sugovornicima, izlazimo na teren, prikupljamo informacije – kako bismo u četvrtak gledateljima donijeli uvijek nove, dotad neistražene priče. Poseban je trenutak kada četvrtkom nakon emisije krenu pristizati reakcije i podrška gledatelja. Predah uzmemo tek u petak, nakon emisije, no vrlo brzo vratimo se starom ritmu.

Je li teško, kada završi radni dan, napraviti rez i ne razmišljati o poslu?

Nema reza. To su neodvojive stvari.

Život novinara je prilično stresan, a pogotovo ako je riječ o istraživačkom novinarstvu. Ima li trenutaka kad si možete priuštiti potpuno se odmaknuti od posla i isključiti mobitel? Kako se najradije opuštate?

Jasno da ima trenutaka kada se isključim i ne razmišljam, meditiram. U divljini i tišini, dalje od žamora grada, u šumi, sa svojim bulldogom Titom.

Kakva je Ivana kada radi, a kakva kada ne radi? Imate li neke male rituale koje prakticirate svakoga dana? Od jutarnje kave do čitanja omiljene knjige?

Jer me takvom vide u emisiji, ljudi me često doživljavaju kao izrazito ozbiljnu osobu i zato se većina iznenadi kada me uživo vidi nasmijanu od uha do uha. To je moj lijek. Smijeh i zezancija, najčešće na vlastiti račun.

Volim čistiti. Nema ljepše od čiste, uredne kuće. Tako sam odgojena, a u samom procesu čišćenja ima nešto oslobađajuće. Stalno praznim ormare, poklanjam odjeću koju više ne nosim, kao i stvari općenito - za njih se nikada ne vežem. Prvu jutarnju, a često i jedinu kavu u danu, pijem na svojoj terasi s pogledom na cijeli grad. Knjige strastveno čitam – kada otkrijem nekog pisca, obavezno moram pročitati sva njegova djela.

Ljeto je na odmaku. Kako vam je izgledao odmor ove godine i gdje ste sve bili?

Nema gdje me nije bilo. Sin mi je sada već dovoljno velik za putovanja i postao mi je odlično društvo pa smo nakon prošlogodišnje probe, kada smo izabrali Barcelonu kao bližu europsku destinaciju, ove se godine uputili na malo ozbiljnije putovanje na Tajland, odnosno na otok Koh Samui. Mislim da iz putovanja djeca uče vrlo bitne životne lekcije, poput one da je sve u životu relativno. Recimo, dok se mi na ovom dijelu svijeta pržimo na suncu kako bismo ulovile tamniji ten, tamo su najprodavaniji beauty proizvodi kreme za izbjeljivanje kože, jer bijela put simbolizira blagostanje i bogatstvo jer tamniji su oni siromašni koji rade na polju. Dok su kod nas transrodne osobe stigmatizirane, na Tajlandu je legaliziran treći spol. Lijepo je putovati, ali još se ljepše vratiti kući, svaki put osvijestim da mi živimo u raju na zemlji.