Osoba koja navodno nikada nije čula za Korejski rat, iako čini političku silu u zemlji koja je vodila jednu od sukobljenih strana te ulazi u povijest po rečenicama koje se uredno kompiliraju u liste najglupljih izjava godine, savršena je za reality show. Ljudska glupost već neko vrijeme garantira gledanost, a osoba bez elementarnog obrazovanja i opće kulture savršeni je kandidat za degenerirajući TV format. To dokazuju svi oni tužni likovi koji su posljednjih desetak godina defilirali domaćim 'Big Brotherima', ali i stotinama stranih realityja u kojima se ljudi ne natječu samo za novac i slavu, već i za demonstraciju zastrašujućih nizina svojeg IQ-a pred cijelim svijetom.

No što kada jedna takva osoba bude 'ozbiljni političar', štoviše zamjenik predsjedničkog kandidata najmoćnije zemlje na svijetu te mogući kandidat za sljedeće predsjedničke izbore istog imperija?

Sarah Palin utoliko je više strašan nego smiješan primjer, baš kao što šala o reality showu kojim će hipnotizirani TV gledatelji birati nove vođe svoje zajednice, lokalne, državne i globalne, više uopće nije smiješna, već tako prokleto stvarna. Na kraju krajeva, Sarah Palin svako malo dokazuje da jest, kao što njezini kritičari otvoreno urlaju u svakoj prilici, gluplja od svih stupova, telegrafskih, drvenih i onih koji nose prometne znakove – osoba koja smatra da joj nužno iskustvo u vođenju vanjske politike pruža geografska bliskost Aljaske i Rusije (!), priznaje da nije baš sigurna što je posao zamjenika predsjednika (nakon što se kandidirala za isti), poziva se na nepostojeće državne institucije i glasno se zahvaljuje kanadskom šaljivdžiji koji je pohvalio dokumentarac o njezinom životu, zapravo porno-parodiju 'Who's Nailin Paylin?'

Ali ne samo da je kao konzervativnu političarku, bivšu guvernericu Aljaske i prvu nominiranu žensku republikansku zamjenicu predsjednika, milijuni ljudi unatoč svemu shvaćaju ozbiljno, već je sada isti ti milijuni (točnije, njih pet milijuna prikovano uz pilot epizodu na kanalu TLC!) gledaju u klasičnom večernjem reality formatu, baš kao i Tilu Tequilu, kvarcane digiće iz 'Jersey Shore' ili Paris Hilton i sestre Kardashian u svojim izložbama mentalnog propuha.

Genijalni (zli?) um Marka Burnetta, producenta koji je između ostalog stvorio 'Survivor' i 'The Apprentice', navodno je gospođi Palin platio više od milijun dolara po epizodi, a ona je, osim sočnog honorara, sada dobila dodatnu priliku zavesti svoje potencijalne glasače, podsjećajući na novi trend potpunog uranjanja visoke politike u nisku zabavu, upravo posredstvom još uvijek moćnog TV-a. Trend na koji su mnogi, mnogi teoretičari medija (predvođeni legendarnim Neilom Postmanom) upozoravali još tijekom osamdesetih godina, kada je postalo očito da je fenomen transformacije prosječnog glasača od građanina u konzumenta popraćen i skretanjem politike iz sfere ozbiljnog uređenja države u sferu cirkusa čiji je zadatak brojke gledanosti zabavnog programa pretočiti u izlazne brojke s birališta.

Pa ako je već neko vrijeme manje važno koliko je koji političar korumpiran ili potpuno lud, sada je jednako nevažno je li usto i potpuno glup – sve dok je zabavan. A Sarah Palin hodajući je crni humor, žena uz koju George Bush ponekad ostavlja dojam nobelovca. U reality show kulturi, koja je upravo 2010. godine dosegnula vrhunac, ne samo da političari postaju pop zvijezde (i obratno), već jedan Obama, uslijed najveće ekonomske i moralne krize koja je zahvatila SAD, ima vremena komentirati Kanye Westa i Taylor Swift, kao i lik i djelo Snookie iz 'Jersey Shore'; George Bush nedavno je kao najgori trenutak svoje političke karijere, od svih koje je proživio u tih paklenih osam godina novog milenija, istaknuo onaj kada ga je Kanye West spomenuo na televiziji, a Bill Clinton možda se nikada nije eksplicitno ispričao za ignoriranje genocida u Ruandi i laganje o oralnom seksu u Ovalnom uredu, ali je zato našao vrijeme glumiti u nastavku hedonističke filmske komedije 'Mamurluk', zamijenivši Mela Gibsona

A sam show?

Zove se, jednostavno, 'Sarah Palin's Alaska', a u prvoj epizodi gledamo dotičnu damu kako pravi kolače, peca okružena medvjedima, planinari u gojzericama, ratuje sa znatiželjnim susjedom i referira se na svoje gafove, pokušavajući glupost učiniti simpatičnom, na špici vlastite serije ili u intervjuu uvijek odanom Fox Newsu. Sve to uz sudjelovanje brojne obitelji te glavnu glazbenu temu 'Follow Me There', u izvedbi, a koga drugog nego kršćanskog rock benda Third Day

Čekajući Mesića ili Sanadera na 'Farmi', čekamo i 2012. godinu, kada će američko carstvo birati svog novog vladara, predsjednika, a možda i predsjednicu. 2012? Možda nas stvarno čeka kraj svijeta.