Zanimljiva i kreativna dama, osim što voli hranu, jednako tako gaji ljubav prema fotografiji pa je njezin profil na Instagramu, kojem je prati vojska obožavatelja, uistinu prava poslastica. Mnogima jedna od najdražih gastro inspiracija, Sandra Rončević je, među ostalim, autorica bloga 'O slanom i slatkom' i knjigokuharice 'Mrvu ovog, zeru onog', a od 2016. godine stalna je predavačica u ‘Kuhaoni’ te vodi kulinarske radionice za domaće gastro entuzijaste i strane turiste, kao i team buildinge za razne domaće i strane tvrtke, ali i razvija gastro ture po Hrvatskoj. Nađe vremena i za svoje guilty pleasures, među kojima je i rad na predstavi u kojoj je glumila.

Gledamo vas u rubrici 'Kuhanje je IN'. Što gledatelji mogu očekivati?

Tako je, nedavno sam se pridružila Sanji Doležal i Anti Udovičiću u rubrici 'Kuhanje je IN' u 'IN magazinu', donijela nove gastro priče te punu torbu začina iz različitih dijelova svijeta. Gledatelji mogu očekivati puno različitih recepata, jela koja volim i inače kuham, od onih skroz jednostavnih za svaki dan pa sve do onih malo složenijih, kad tražimo inspiraciju za nešto malo drugačije. Bit će tu i jela koja su možda mnogima poznata, ali i onih s kojima će se tek upoznati. Puno priča o začinima, okusima, mirisima i bojama. Baš onako kako to radim na društvenim mrežama, odnosno onako kako sam to opisala u svojoj kuharici 'Mrvu ovog, zeru onog'.

Jeste li prošli kakve posebne pripreme za to i stignete li pratiti slične rubrike/emisije na televiziji?

Moram priznati da se nisam nešto posebno pripremala, kao gastroblogerica sam već imala prilike sudjelovati u snimanjima različitih formata kulinarskih videa, tako da mi kamere nisu strane, ali televizija je ipak televizija, tu je sve nekako veliko i ozbiljno. (smijeh) Zbog toga što sam stalno na sve strane ne stignem baš puno pratiti emisije sličnog formata, ali svaku svoju pogledam čisto da vidim kako sam položila ruke, koliko jako i u kojim smjerovima mašem njima jer puno gestikuliram, odnosno iz svake epizode učim kako se mogu popraviti i što mogu bolje napraviti.

Jedna ste od najpoznatijih hrvatskih gastroblogerica. Možete li nam opisati kako je tekao put od vaših prvih eksperimentiranja u kuhinji do pokretanja gastrobloga, pa i do prve epizode?

Istina je da su ti neki moji prvi zapisi o hrani bili namijenjeni prijateljicama jer su tražile recepte za jela koja bih im pripremila tijekom naših druženja, a moje 'bloganje' započelo je prvenstveno na društvenim mrežama prije desetak i više godina, kad sam pokrenula stranicu 'O slanom & slatkom: o svemu' na Facebooku. Ideja mi je bila 'odteretiti' privatni profil od fotki hrane kojima sam bombardirala prijatelje i koji su me proklinjali sve u šesnaest kad bih u kasni sat objavila fotku nekog sočnog kolača ili tanjura pašte. Očekivanja od toga bila su mi skoro pa nikakva, ipak nadala sam se nekoj maloj zajednici koja će sa mnom zaljubljeno raspredati o slanom, o slatkom, o svemu, a dobila sam malu četu prekrasnih ljudi koji me bodre, podržavaju, vole i raduju se svakom novom receptu, svakoj novoj fotki i svakoj novoj priči.

Dobila sam ljude koji su me pogurali naprijed i nekako mi pokazali moj put. Tek godinu ili dvije kasnije pokrenula sam blog. I kad sam kretala u ovu avanturu, nisam mogla ni zamisliti kamo će me to odvesti, a odvelo me daleko, baš daleko, jer sam paralelno uz stalni posao gradila ovu drugu priču, ulagala i trud i vrijeme u razvoj, čitala i educirala se, ulagala u opremu kako bih mogla stvarati što kvalitetniji sadržaj i evo me danas tu gdje jesam: hobi sam pretvorila u posao, izdala sam svoju kuharicu i nedavno se pojavila u prvim televizijskim kulinarskim epizodama. Život je stvarno nepredvidljiv!

Na hrvatskoj sceni puno je food, odnosno gastroblogera (premda se ne volite nazivati food blogericom, već govorite da 'samo pišete, fotografirate i uživate u hrani'). Rijetki se uspijevaju istaknuti i dobiti naklonost publike. Što je, prema vašem mišljenju, presudno za uspjeh?

Točno je da ne volim ovaj moderni termin influencerica, kojim se sad svi razbacuju, i često kažem da ja samo kuham, pišem, fotkam i uživam u iću i piću, ali ako svojim radom uspijem potaknuti ljude da kuhaju, da istražuju, da zavole kuhanje i ako je to moj utjecaj, ond neka me zovu kako žele. Kao i u svakom poslu, rekla bih da su za uspjeh presudni trud i rad, stalno ulaganje u sebe i opremu, kao i edukacija, a u ovom poslu ponajviše su na cijeni autentičnost, dosljednost i iskrenost. Istina je, sad nas u ovim gastro pričama ima stvarno puno i samo smo na prvu isti, neki tamo gastrozaljubljenici koji dijele fotke hrane, kuhaju i pišu recepte, a opet smo tako različiti jer svatko od nas donosi svoj sadržaj na drugačiji način. Uvijek kažem da je ovo što radim izraslo iz čiste ljubavi i strasti i upravo to nikada ne želim zaboraviti ni izgubiti. Kao što uvijek želim ostati svoja.

Što najviše volite jesti, postoji li neko vaše omiljeno jelo?

Uvijek govorim da sam više slani nego slatki tip pa tako uvijek prednost dajem slanim zalogajima i najdraža su mi mamina jela; njene juhe i variva, punjena paprika i sarma, pečeni kiseli kupus s policama krumpira i najsočnija pohana piletina. Obožavam sve krušasto, od mekih brioša do 'flafastih' focaccia i pravih talijanskih pizza, a grilane tikvice u umaku od grčkog jogurta sa svježe pečenim pogačicama mogla bih jesti baš svaki dan. Kao i zasladiti se pravim talijanskim sladoledom – gelato artigianale je institucija za sebe. Uvijek biram lješnjak i pistacio. I po tim okusima ocjenjujem svaki novi sladoled koji kušam.

Koliko često eksperimentirate okusima?

Često, baš često. Volim eksperimentirati okusima, spajati naoko nespojivo. Volim kombinirati slatko sa slanim, ljutim i kiselim, kiselo s kiselim, čokoladno s maslinovim uljem. Volim isprobavati nove kulinarske tehnike, a nadasve volim fermentacije. Voljela bih da imam više vremena da bih se bavila fermentacijama.

Koji je najveći neuspjeh što ste ga doživjeli u kuhinji? Postoji li nešto određeno što vam nikad ne uspijeva koliko god puta to pokušali napraviti?

Nemam nekih velikih neuspjeha, nije se dogodilo da je nešto ispalo baš toliko loše da naša gladna usta to ne bi mogla pojesti, ali bjelanjci i šećer, takozvana meringa, nisu baš my cup of tea. Uvijek to nekako zbrljam, pretučem, nemam pojma. Točnije, nikad se dovoljno tome ne posvetim, a baš svemu se treba posvetiti. Kako kažem u svojoj knjizi, slastičarstvo je rabota vezana uz gram, koja voli preciznost.

Postoji li neko jelo za koje možete reći da je prepoznatljivo vaše?

Mislim da me svi prepoznaju po sourdough focacci (koju radim s divljim kvasom), mirisnom baba ganoushu (bliskoistočnom namazu od patlidžana), parmigiani (koja je jedan od najčitanijih recepata na mom blogu) i divnoj, mirisnoj bliskoistočnoj mješavini začina kojom sam zaludjela mreže, po za'ataru. (smijeh) Nitko više ne zna živjeti bez za'atara!

A što je točno za'atar?

Za'atar je bliskoistočna mješavina začina koju u osnovi čine timijan, origano, sezam, maslinovo ulje i sol. Ne postoji jedinstvena receptura, već svaka trgovina začina ili proizvođač imaju neku svoju mješavinu, pa tako za'atar može sadržavati i kumin, i sumak, i tostiranu pšenicu, i korijander.

Koje namirnice uvijek imate u svom hladnjaku? Bez kojih ne možete?

Maslac, dobar komad slanine, još bolji komad tvrdog zrelog sira, domaća jaja, prirodni kvas, a izvan hladnjaka to su vreće različitih začina, češnjak, maslinovo ulje, riža, tjestenina. I brašno, za moja razna brašnjenja.

Koje vas jelo posebno veseli pripremati i zašto?

Rižoto. Recimo, kad sam gladna i kad mi se jede nešto utješno i toplo, bez obzira na to koliko sam gladna, kuham rižoto. Doma uvijek imam riže (vialone nano ili carnaroli), vina i temeljca, ako ne svježeg, onda zamrznutog. Treba mi još malo ljutike, maslaca i komad sira, malo crvenog papra i evo već odlične baze za rižoto. Obožavam rižoto s vrganjima, ponajprije obožavam brati gljive, kao i onaj s treviškim radičem, koji onda mantekiram dimljenim sirom scamorza. S druge strane, obožavam mijesiti kruh i focacciu i to s prirodnim kvasom, polako, strpljivo, pustiti tijesto da lagano fermentira na hladnom, jer ništa me nije naučilo strpljenju kao priprema tijesta s prirodnim, divljim kvasom. To je čista ljubav. Moj zen trenutak.

Što kažete na bezglutenske slastice, izbacivanje raznih sastojaka i ubacivanje nekih zamjenskih, da ne bude preslatko (i nezdravo), a što na sirove slastice?

Odlično je to da se i kroz samu gastronomiju sve više razvija svijest kako o nekim ozbiljnim metaboličkim bolestima, tako i o problemu debljine, koja je sveprisutna (i sama bih trebala smanjiti kilažu i više paziti na prehranu, svjesna sam toga), a time se razvijaju i neka nova jela i zdraviji jelovnici, pa raste i sama ponuda na tržištu. Volim probati sve; i bezglutensko, i vegansko, i sirovo, i zaslađeno datuljama, i baš mi je divno znati da postoji šarolik izbor. Često se u mislima vratim u one davne dane u kojima sam bila vegetarijanka i kad se u restoranima kao konkretno vegetarijansko nudio jedino pohani sir. I gljive s grila, koje su pekli s mesom. Zato neka ima svima svega na izbor!

Tri omiljena sastojka koja ubacujete u svako jelo?

Maslinovo ulje/maslac, krupna morska sol i čili pahuljice. I svježi timijan, njega guram u sve. Smijem li opet spomenuti za'atar? (smijeh)

Koja su vaša omiljena mjesta u Zagrebu (ili šire) u koja volite otići na ručak, kolač ili piće?

Oduvijek volim Mali bar, volim njihovu nepretencioznost i šarene sezonske jelovnike te upravo to mjesto često biramo za naše male proslave udvoje. Volim Anine štrukle u Esplanadi, kao i dobru kavu u Cogitu ili Express baru. Super mi je to što se trojac Matija, Tvrtko i Petra odvažio i udružio te pokrenuo Salo, pa skoknem tamo po nešto slatko ili krušno. Kad imam goste ili strance koji žele da ih provedem kroz grad, onda svakako za pauzu biram Cheese bar – stvarno imaju odličnu ponudu svega iz domaće proizvodnje, od sira, narezaka, preko destilata, pa sve do pjenušaca i vina. Najviše ipak volim otići doma, u mrežnički kraj, pa sjesti za stol, popiti domaću rakiju i pojesti sve iz maminih čudesnih lonaca i tatinog divnog vrta.

Vrlo ste svestrani, poduzetni i kreativni. Među ostalim vas se moglo vidjeti u predstavi koja spaja gastronomiju i kazalište. Što radite kad se odmarate, u čemu još uživate?

Prije bih rekla da se dam nagovoriti na svašta, hahaha, pa tako i na predstavu koju smo osmislile redateljica i glumica Petra Radin, lovkinja i kvizašica Morana Zibar i ja. I inače smo prijateljice, volimo zajedno sjesti za stol, dobro pojesti, popiti, smijati se, družiti i upravo se iz jednog takvog druženja rodila ideja za projekt 'Zagrizi u bajku'. Petra se prihvatila režije i postrojila nas, a Morana i ja smo preko noći postale glumice, hahaha. Reći ću samo da je predstava za djecu, mi smo u njoj jako smiješne (i sebi i djeci), imamo genijalne kostime koje je izradila famozna Dženisa Pecotić i glumimo redom Kuglof, Puricu s mlincima i Sarmu. Izvan posla jako me vesele putovanja, povratci u Italiju (diplomirala sam talijanski jezik i kulturu na Sveučilištu u Pisi, gdje sam završila i master), makar na caffè i brioš, spontana druženja s prijateljima, glazba, koncerti, knjige, šetnje, Mrežnica, more, ma puno toga! Jedini problem mi je vrijeme, stalno mi nedostaje vremena. Naći ću već rješenje za to! Po svemu što sam navela, čini se da se nikada ne odmaram.