Novinarski put Dubravka Merlića počeo je sredinom osamdesetih godina, kada se kao mladi profesor hrvatskog jezika javio na natječaj Hrvatskog radija. Počeo je kao pripravnik, a ondje je upoznao suprugu Željku Ogrestu i krenuo u izgradnju zavidne karijere. Gledatelji ga itekako pamte još iz 90-ih ponajviše zahvaljujući večernjoj informativnoj emisiji 'Slikom na sliku', nakon toga i po 'Piramidi', 'Kontraplanu' te 'Putnoj groznici'. U novije vrijeme sudjelovao je u podizanju televizije N1, a danas njegovo ime garantira kvalitetan domaći sadržaj, kakav neosporno nedostaje na našim televizijama. Najnovije što je nastalo u njegovoj producentskoj kući Castor multimedia dokumentarna je serija 'Opstanak' od sedam tematskih cjelina koja obrađuje demografski slom Hrvatske.

U šestoj epizodi koja će se emitirati u ponedjeljak 6. siječnja, a koja se bavi hrvatskom dijasporom, jedan od Merlićevih sugovornika je i najtrofejniji trener američkog nogometa Bill Belichick, inače podrijetlom iz Draganića kraj Karlovca, a njegov intervju za 'Opstanak' prvi je koji je dao nekom hrvatskom mediju. Merlić kaže da je iznimno zahvalan našem proslavljenom košarkašu Dinu Rađi jer mu je pomogao kontaktirati s Belichickom i New England Patriotsima.

S prekaljenim novinarskim znalcem sastali smo se u njegovom omiljenom zagrebačkom kafiću, ubrzo nakon prvog kruga predsjedničkih izbora. Omeli su nas tek prijateljski pozdravi kolega i nekadašnjih suradnika koje smo ondje sreli. Redom je s njima razgovarao o svojim planovima i obitelji, s kojom, kaže, uskoro ide na zimski odmor.

Zašto je bitno govoriti o demografskoj slici u Hrvatskoj?

Mene je ta tema okupirala već dulje vrijeme, a posebno me zaintrigirala nakon što sam shvatio koliko je dramatičan stampedo koji je nastao nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Tema mi je bila zanimljiva i poticajna, ali sam znao da moramo naći pravi način da tu temu koja je osjetljiva i višedimenzionalna pretvorimo u neki format primjeren televizijskom mediju. Jer tu je puno statističkih podataka, a televizija ne trpi brojke. Onda sam polako sa svojom ekipom, koscenaristima Željkom Matićem i Stjepanom Štercom, došao do toga da se najviše fokusiramo na ljudske sudbine i da konačno vidimo te ljude koji 'žive' demografske probleme te da minimalno, u onoj mjeri koliko je potrebno, stavljamo izjave eksperata i podatke.

Kakve su reakcije gledatelja - jeste li zadovoljni?

Nakon pet emisija koje smo emitirali mogu reći da je naš koncept uspio jer su pohvale gledatelja koje dobivamo brojne i dirljive, a vidim da je i struka zadovoljna. Primio sam nekoliko lijepih čestitki kolega, a posebno su me razveselile one Roberta Knjaza i Darija Vincea, što je jako važno jer pokazuje da smo u tom segmentu domaće produkcije napravili neki pozitivan iskorak. U svemu tome poklopilo se da su naša ideja i vizija sjele u pravi trenutak, kad su gledatelji bili spremni i zainteresirani gledati tako osmišljen projekt. Tu moram reći da je uz nas trojicu scenarista velik i važan dio posla obavila naša predana produkcijska ekipa. U njoj su Ivan Sikavica kao redatelj, Matej Merlić kao izvršni producent i skladatelj, Ante Cvitanović kao direktor fotografije i Ivor Šonje kao montažer.

Snimati 'Opstanak' bio je izazov

Koliko je, s obzirom na to da se u demografiji uglavnom barata brojkama, postocima koje ste spomenuli, bilo teško prebaciti tu temu u televizijski medij/format?

Ono što nam je bio najveći izazov to je da materijali snimljeni na terenu budu istiniti te da ih složimo u televizijsku strukturu koja će biti, da tako kažem, komforna za gledanje. Budući da je riječ o epizodama koje traju 52 minute, što je jako komplicirano trajanje za TV dokumentaristiku, morali smo to napraviti tako da to ljudi mogu gledati, prihvatiti, emotivno obraditi, disati, a ne da ih opteretimo s previše nestrukturiranih informacija. Glavna karakteristika formata je da je riječ o 10 do 12 dokumentarnih mikrocjelina po epizodi, a koje se vežu tematski i geografski. Ono što je najvažnije jest da su svi naši sugovornici na terenu bili iskreni i istiniti. Na nama je bilo da ih ne iznevjerimo u postprodukciji…

Koji su najčešći razlozi za odlazak iz Hrvatske?

Prvi razlog je uvijek ekonomski, no taj ekonomski je kod nas povezan s drugim najvažnijim razlogom, a to su nepravde u društvu. Naši sugovornici spominju korupciju, nemogućnost da napreduješ i ostvariš se sukladno svojim sposobnostima. To je ono kad ljudi kažu da u Hrvatskoj 'nije bitno što znaš, nego koga znaš' i time neki način šalju jasnu poruku političkim elitama jer nisu uspjele napraviti transparentan sustav koji omogućuje svim pojedincima da imaju ravnopravne šanse za napredak. Drugi zaključak do kojeg smo došli je da Hrvatska nije ni regionalno ravnopravna jer sve što je vezano uz turizam - priobalje, obala, zaleđe - funkcionira. Zagreb, kao centar, također odlično funkcionira. No, s druge strane, ostatak Hrvatske, skoro dvije trećine hrvatskog prostora je u iznimno teškoj, pa i tragičnoj situaciji. To se posebno odnosi na Slavoniju i Baranju - gotovo je nevjerojatno da tako izuzetno potentan kraj nema koncept za to kako da se razvije. Ako tu ne napravimo nešto, disbalans između te 'dvije Hrvatske' bit će sve veći.

U najavi emisije rekli ste da 'demografi i drugi stručnjaci detektiraju probleme i pokušavaju ponuditi rješenja'. Kakva su konkretna rješenja ponudili?

Zapravo smo u sedmoj, zaključnoj epizodi, koja će se emitirati 13. siječnja, napravili našu analizu koja je dovela do toga što treba napraviti. Neću ići u detalje, ali mogu reći glavnu tezu. Važno je napraviti ekonomski transparentan i neovisan sustav i kao nekakve primjere zemalja koje su to napravile uzeli smo Irsku, a koja je po nekim elementima osamdesetih godina bila daleko ugroženija od Hrvatske unutar Jugoslavije. Uzeli smo i Sloveniju, koja je imala postsocijalističku tranziciju i koja je napravila stabilan ekonomski sustav. Ta emisija nudi neke zdravorazumske ideje za to kako da se nešto pomakne, samo je pitanje tko će i kada to napraviti.

Nekada se najviše iseljavalo u Njemačku - kakva je današnja situacija?

Ti valovi iseljavanja u Hrvatskoj intenzivni su skoro već stoljeće i pol, a počeli su krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kad je jako puno ljudi odlazilo u Australiju, Kanadu i Amerike. To je dijaspora koja se danas pojavljuje kroz treće, četvrto koljeno. Njemačka je bila in šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ona je i dalje najpopularnija i u nju još uvijek odlazi najviše ljudi. Imamo informaciju da je od 2014. do 2018. godine otišlo oko 140 tisuća ljudi, pa sada u Njemačkoj ima oko 400 tisuća Hrvata. Tako je i došlo do toga da je peti grad po broju Hrvata München, a nije, recimo, Zadar. Druga zemlja koja je ulaskom u EU intenzivno privukla Hrvate je Irska, što nitko nije očekivao, pa ni Irci. Ondje je prema našim informacijama od 2013. do 2019. otišlo oko 25 tisuća ljudi, ali najmlađih, najsposobnijih. Nas su ti odlasci od 2013. osiromašili ne samo u pogledu radne snage, erozije mirovinskog i zdravstvenog sustava, nego i u smislu pokretljivosti političkog sustava. Poznato je, naime, to da su mladi skloniji političkim promjenama i dinamizmu, a starija populacija je za status quo. Inače, UN je Hrvatsku službeno proglasio jednom od pet najstarijih populacija na svijetu.

Bilo je neprospavanih noći, muke, propitivanja

Jeste li imali ikakvih poteškoća prilikom stvaranja serije i koliko dugo ste je radili?

Što se tiče produkcije, nismo imali nikakvih poteškoća. Uspjeli smo u kratkom roku od deset mjeseci dobro isplanirati sve faze. Nakon iscrpnog istraživanja temeljenog na konceptu i scenariju za svaku epizodu krenuli smo u snimanje. Snimili smo jako puno materijala, što mislim da je potrebno jer moraš imati mogućnost izbora. U tom kontekstu puno lijepih priča, nažalost, nije stalo u našu koncepciju. I na kraju dolazi mukotrpna faza montaže. Najviše smo se bavili prvom epizodom, koja i jest nešto drugačija od ostalih, ali kad smo nju riješili, imali smo elemente formata pa je dalje sve bilo nešto lakše. Ovako gledajući unatrag, bilo neprospavanih noći, propitivanja, dvojbi, ali to je uobičajena stvar kad se radi kreativan posao.

Nedostaje li vam pojavnost na televiziji?

Ne, ovakvo funkcionalno pojavljivanje kakvo sam imao u serijalu 'Opstanak' odgovara mi ili, točnije rečeno, odgovara karakteru serijala jer smo u prvi plan stavili priče, ljudske sudbine i njihovu istinitost.

Kako ocjenjujete aktualnu televizijsku scenu i koliko se promijenila u odnosu na prijašnja vremena? Traže li ljudi show kakav primjerice u informativnom smislu radi Zoran Šprajc?

Činjenica je da televizija kao broadcast medij odumire svugdje u svijetu, pa tako nešto polaganije i kod nas. Borba za gledatelje, posebno komercijalnih televizija, imperativ je, pa ne čudi da se često koriste površni pristupi i isprazna zabava. U zadnje vrijeme čini mi se da su površnost i ispraznost postale dominantne na hrvatskim TV ekranima, a to je šteta jer mislim da je naša publika spremna na višeslojnu televiziju. Naša produkcijska tvrtka pokušava tako raditi, pa nam je zbog toga važan dobar odjek 'Opstanka' jer nas ohrabruje da nastavimo tim smjerom.

Uči se gledajući i primjenjujući stvari koje rade drugi

Kao novinarskom veteranu, kakve su po vama danas mogućnosti za mlade novinare na javnom servisu?

Teško mi je govoriti o tome jer nisam u tom sustavu od 2001. godine, ali koliko vidim u odnosu na druge dvije nacionalne televizije, na HTV dolazi puno mladih ljudi, što je za svaku pohvalu. Koliko tamo mladi ljudi mogu naučiti, ne znam – istina jest da puno ovisi o okolini, no ja mislim da najviše ovisi o samom pojedincu. Cijela naša generacija koja je došla raditi devedesetih godina došla je s radija ili iz 'Zagrebačke panorame', ubacili su nas u vatru i mi smo se snalazili. Ono što mislim da je jako važno kod televizijskog posla i uopće kod vizualnih medija i onda i danas to je da ne ovisiš o tome da te netko uči, nego da se gleda što rade drugi, velike televizije, konkurencija, međunarodni kanali. Uči se gledajući i primjenjujući stvari koje rade drugi, da budeš up to date s onim što radi svijet. Meni je od početka mog posla nit vodilja bila da pokušam biti drugačiji ne samo od lokalne sredine, nego i u odnosu na neke međunarodne standarde.

Koliko se proizvodnja televizijskog programa promijenila uvođenjem novih tehnologija i digitalizacijom?

Naizgled se jako promijenila. Puno stvari je olakšano, ubrzano, recimo čuvanje arhiva, pregledavanje, montiranje, snimanje, a opet, kad se sve to ogoli, na kraju, ili na početku, moraš imati čovjeka ili grupu ljudi s idejom, onih koji imaju znanje kako iskoristiti tehnologiju da naprave nov i zanimljiv proizvod. Tehnologija je ubrzala neke stvari, ali i u brzini moraš znati što želiš napraviti. Taj posao i dalje ostaje prekrasan, kreativan, iscrpljujući i izazovan. Tu tehnologija nije ništa promijenila.

Novinarstvo nekad i danas - kako ga vidite u budućnosti i hoće li primat preuzeti društvene mreže?

One su već preuzele primat, tako da će ta kombinacija klasičnih medija i novih medija/društvenih mreža biti u nekoj simbiozi. Neće na kraju moći biti samo jedno. Televizija je prejaka i uvijek će ostati u nekom obliku. Ta kutija, televizor ostat će da stvari gledamo preko interneta na velikom ekranu i sad je samo pitanje kako će raditi mladi ljudi koji dolaze u našu branšu. Mislim da će novinarstvo ne samo na televiziji, nego i u ostalim medijima biti i ostati važno. Bit će potrebno prvenstveno zbog fact checka fake newsa koji će se još više pojavljivati. Televizija i ostali mediji morat će dati vjerodostojnost. Zato redakcije moraju biti dobro financirane i nezavisne kako bi mogle biti 'korelat' fakeu i manipulaciji koji će se sve više vrtjeti kroz društvene mreže.

Nalazimo se između dva kruga predsjedničkih izbora. Kako komentirate situaciju?

Dvoje kandidata, predstavnici dviju mainstream političkih grupacija, ostalo je u igri. Oni se bore za sebe, ali možda još više za svoje grupacije, tako da te izbore gledam prvenstveno kao predizbore za parlamentarne izbore koji nas čekaju ove godine.

Kao država ušli smo u inerciju

Što biste da možete pitali predsjedničke kandidate i što bi ih novinari trebali pitati?

To je nemoguće reći u odgovoru na jedno pitanje, ali jest kroz setove pitanja i dobro osmišljenu debatu kandidata. Žao mi je zato što niti jedna televizija nije napravila prijenos uživo javnog sučeljavanja pred publikom u nekoj dvorani. Kandidati, bez obzira na njihov broj, bili bi na pozornici, troje, četvero novinara iz različitih redakcija postavljalo bi pitanja, uz to da se možda dade prilika da ih postavi i netko iz publike. Takva debata s polemikom kandidata bila bi zanimljiva i dala bi šansu glasačima da dobiju pouzdaniju sliku o njima. Takve debate trebale bi biti održane nekoliko puta tijekom predizborne kampanje, svakako na početku, u sredini i na kraju i te bi stvari trebalo zakonski propisati. Mislim da bi takav pristup bio daleko korisniji za demokraciju. Recimo, da je ovo sučeljavanje svih 11 kandidata održano prvi dan i zadnji dan pred šutnju, dobila bi se mogućnost da se neki koji nisu imali zamjetniji medijski prostor bolje predstave. Mislim bi tako bilo ravnopravnije. Neke zemlje imaju zakonski propisan ne samo novac koji se smije koristiti u kampanji, nego osiguravaju svim kandidatima istu minutažu i prostor za promidžbu. I to možda nedostaje kod nas.

Kakva je po vama trenutna politička situacija u Hrvatskoj?

To je komplicirano pitanje, ali mislim da se opet možemo vratiti na naš serijal 'Opstanak'. Ako toliko puno ljudi odlazi iz zemlje i ako su nam neki dijelovi Hrvatske toliko zapušteni, mislim da je svakome jasno da moramo promijeniti nešto i napraviti sustav u kojem će svi imati iste šanse, u kojem će se politika povući iz ekonomije, u kojem će proračun biti korišten za razvoj potencijala, a ne da se održava status quo. Mislim da je tu odgovornost političkih stranaka jako velika, ali ništa manja nije ni odgovornost svih ostalih segmenata društva i pojedinaca. Kao država ušli smo u inerciju i potrebno je znanje te želja i veliko razumijevanje među građanima da bi se to promijenilo. Skoro trideset godina u istom smo ekonomskom i društvenom sustavu koji treba promijeniti. To nije lak zadatak, ali ostat ćemo prazna zemlja.

Postavljali ste N1 televiziju. Nedostaje li vam ikad informativa?

Ne, ne nedostaje mi taj luđački dnevni ritam bez kraja i konca. Dnevna operativa u kojoj sam bio još od 'Slikom na sliku', preko Dnevnika, do N1 jako je iscrpljujuća, a vrlo često sam se našao u situaciji da se vrtim u krug - uvijek iste teme, isti sugovornici, sve pomalo očekivano, kao neki let u mjestu. U zadnje vrijeme, otkako sam počeo raditi, kako mi kažemo, 'sporovoznije' projekte, ušao sam u posve drugi đir koji mi odgovara jer nudi mogućnost da se naprave kvalitetniji i višeslojniji sadržaji. A i mislim da su takvi projekti primjereniji mojim godinama. Sad me zanimaju druge stvari.

Koga najviše cijenite na novinarskoj sceni i tko vam je bio uzor kad ste bili na svojim novinarskim počecima?

Ima jako puno kolega koji sjajno rade svoj posao pa ne bih izdvajao nikog posebno. Svatko od njih ima bolje i lošije dane, kakve sam i ja imao, ali to je kao i u nekim drugim segmentima života. Ne možeš u dnevnoj rutini svaki dan napraviti genijalne stvari. Kad sam počinjao krajem osamdesetih, gledali smo SKY News, CNN i od njih smo učili, a veliki uzor u tom poslu, od kojeg sam 'pobrao' znanje i s kojim sam imao priliku raditi u New Yorku 1993., bio mi je Ted Koppel. On je sad u mirovini, no ranije je vodio sličnu emisiju kao što je bila 'Slikom na sliku', a zvala se 'Nightline'. Već tad sam učio od stranaca iako je kod nas bilo jako dobrih i sposobnih ljudi. Sad kad radim dokumentarističke stvari uvijek se sjetim Branka Lentića, čije dokumentarce obožavam. Kako sam s njim provodio dosta vremena dok sam radio na HTV-u, neke stvari kojima me on učio primijenio sam i to je moj neki mali obol njemu. Volio bih da i moji dokumentarci ostave neki trag, kao što su ga ostavili njegovi.

Paše mi forma dokumentaraca

Pripremate brojne projekte, među ostalim dramsku seriju koja se zove 'Sjene u mraku'. O čemu je riječ?

To je projekt koji razvijamo u Castor multimediji. Riječ je o igranom serijalu u osam epizoda koji radimo prema mom konceptu i nadamo se da ćemo ga uskoro moći realizirati. Serija se događa u suvremenom Osijeku, ima krimi elemente te se referira na sadašnjost i prošlost likova koje pratimo. Reakcije koje smo dobili od ljudi koji su čitali sinopsise i scenarije su odlične, a posebno im se sviđa naš policijski inspektor Vukmanović koji istražuje niz bizarnih ritualnih ubojstava. I Vukmanović, kao i budući gledatelji serije, otkriva ubojicu i motive tek na samom kraju serije.

Jesu li dokumentarci nešto što želite raditi u budućnosti?

Da, jako mi se sviđa dokumentarizam. Sam sebe gurnuo sam u nešto što do sada nisam radio i čini mi se da mi odgovara ta forma, a vidim da paše i gledateljima. Pripremam još nekoliko takvih dokumentarnih serijala koji će se baviti za Hrvatsku važnim temama, ali ću paralelno raditi na igranim programima, serijama i filmovima.

Imate li vremena za sviranje gitare, odlazak na koncerte?

Imam! Na koncerte više ne idem toliko, ali kad god mogu, odem. Ali srećom, tu je sin Matej koji donosi nove informacije i vrlo često Željki i meni daruje ulaznice za koncerte. Malo smo se uz rock'n'roll i bendove prebacili na klasiku i jazz. Posljednje što smo Matej i ja skupa gledali u Budimpešti bio je koncert fenomenalne jazz pijanistice Hiromi Uehara.

Zašto trenutno na televizijama nema kvalitetne glazbene emisije?

Taj segment zapravo ne pratim, ali vidim da ih ima na programu HRT-a, samo se vrte u nekim off terminima. Mislim da je taj koncept glazbenih emisija možda zastario za televiziju i da postoji prostor za neke edukativne emisije o glazbi koje bi trebalo raditi da se djeci na vrijeme pokaže bogatstvo popularne glazbe, rocka, šansone, jazza i klasike jer se bojim da ovo što se sada događa, to da mladi ljudi slušaju samo jednu vrstu glazbe, i to onu koja je meni nepodnošljiva, ne potraje. Znam da je to 'za opuštanje', ali se bojim da je i jedino što ljudi stalno slušaju. A to mi je baš tužno.

Što vas opušta, u čemu si volite dati oduška?

Osim glazbe, puno gledam serije i filmove upravo zbog toga što kroz njih puno učim. Imam sve servise i kanale, od Netflixa i Amazon Primea do HBO GO-a. Velik sam pristalica inteligentnih krimi serija. Obožavam Skandinavce iako ni oni više nemaju previše jakih stvari. Obožavam ono što radi Jed Mercurio, britanski producent koji je, uz ostalo, radio 'Bodyguard' i 'Line od Duty'.

Tajna dugovječnog braka je u ljubavi

Željka Ogresta i vi imate jedan od najdugovječnijih brakova na domaćoj javnoj sceni. Koja je vaša tajna, osim ljubavi i kompromisa, što svi uvijek ističu.

Tajna je samo jedna – ljubav. Sve drugo bi zapravo bilo suvišno reći.

Kako izgledaju vaša obiteljska okupljanja kad ste svi na broju?

Pokušavamo svaki dan koliko-toliko imati zajednički ručak, okupljamo se obavezno nedjeljama. Do prije godinu, dvije putovali smo zajedno na neku destinaciju izvan Hrvatske. Danas Maja i Matej imaju neku svoju dinamiku, a Marta kao najmlađa ide njihovim putem, tako da ćemo Željka i ja uskoro putovati sami. (smijeh)