Prve večeri Zagreb RockFesta trijumfalni nastup imali su Prophets of Rage, a druga večer bila je rezervirana za veterane – The Cult. Oni su već dvaput nastupili u Hrvatskoj, davno nakon zenita svoje karijere – 2009. u zagrebačkoj maloj dvorani Doma sportova i 2012. u splitskoj Spaladium areni. Njihov treći nastup, u utorak, 27. lipnja, donio je, po svemu sudeći, najrasploženije izdanje banda koji je na Šalatu privukao oko četiri tisuće uglavnom starijih posjetitelja.

Uvodničari u spektakl bili su Hard Time koje već više od dva desetljeća predvodi Gordan Penava Pišta. Ako se pridjev 'prekaljeni' može zalijepiti uz nekoga hrvatskog izvođača, onda je to bez sumnje Hard Time. Neopterećeno i žestoko odsvirali su uvodnih pola sata što je uključivalo i vrlo dobar cover Neila Younga 'Rockin' On The Free World'. Jedina laganija skladba 'Tvoja tajna' podsjetila je na izvedbe Gibonnija s prva dva albuma, a publiku su najviše razgalili rani hitovi 'Everybody Wants To Be Alone' i naslovna skladba prvijenca 'Kiss My Ass and Go To Hell' koju je posvetio svima koji preskaču predgrupe i dolaze samo na zvijezdu večeri.

M.O.R.T. kao druga predgrupa nije bio toliko uvjerljiv. Unatoč vrsnom vokalu Ivana Katića, očito je kako band treba raditi na live nastupima i ostvariti komunikaciju s publikom, a ne ponašati se kao da su na probi. Publika je na njihovom nastupu uglavnom međusobno čavrljala propuštajući percipirati sve sviračke kvalitete sinjskog banda.

The Cult je započeo koncert s dva stara favorita – 'Wild Flower' i 'Rain', no prilično mlitavo i neinspirativno, tako da se činilo kako će u revijalnom tonu proteći cijeli koncert. Billy Duffy ponosno je pokazivao svoju gitaru i iznimno umijeće sviranja, no Ian Astbury s imageom križanca Michaela Jacksona i Jasmina Stavrosa u početku se nije snalazio.

No, nakon pete pjesme, kad je Astbury predstavio članove banda i zaključio kako drugi gitarist/klavijaturist Damon Fox vuče korijene iz Hrvatske, band kao da je ubacio u veću brzinu i od skladbe 'Honey from a Knife' The Cult je funkcionirao upravo onako kako se očekivalo – žestoko, beskompriomisno i moćno. Duffy je cijelo vrijeme ključna poluga banda, no kad je Astbury odlučio pustiti glas s pomoću pratećih vokala ostalih članova banda, zvučna slika bila je kudikamo punija, raznovrsnija, bogatija i bolja.

Pravo oduševljenje nastalo je kad je band zasvirao 'Sweet Soul Sister' ubacivši par stihova iz 'LA Woman' Doorsa (a znamo da je Astbury bio pjevač čudnovate reinkarnacije Doorsa – 21st Century Doors), no izvrsna interakcija band i publike dogodila se tijekom zaključne četiri pjesme: 'Lil' Devil', 'GOAT', 'She Sells Sanctuary' i osobito 'Fire Woman'.

Na bisu je band izveo 'King Contrary Man' i žestoku verziju 'Love Removal Machine' pa je utisak bio da šaljiva upadica Iana Astburyja kako je The Cult najbolji, a Guns'n Roses na četvrtom mjestu nije bila bez osnova.

Uz odlične vremenske uvjete, The Cult su u minutaži nogometne utakmice uistinu oduševili publiku koja se nalazi u drugoj polovici života ali je prilično revno i znalački prihvatila sve ono što je band priredio za treći hrvatski nastup.