Mladi danas najčešće odlaze u kuhinju zbog velike potražnje za tim kadrom na tržištu ili pomodne pompe oko gastronomije posljednjih godina. No kad se u užurbanim kuhinjama ugase plamenici na štednjacima, malo je onih koji su taj put izabrali isključivo iz - ljubavi. Jedan od takvih je najpoznatiji zagrebački profesionalni kuhar, poznat po svojim iskrenim, oštrim i često duhovitim dosjetkama, koji smatra da se u najmlađim danima moraju steći radne navike, da treba biti vrijedan i radišan, a da znanje dođe samo po sebi. Ne vjeruje u brz uspjeh jer kaže da nitko nije odmah ušao u kuhinju i postao chef. Tomislav Špiček krajem 2018. godine doživio je infarkt i završio u Kliničkoj bolnici Merkur, u kojoj je dočekao i Novu godinu. Dva tjedna kasnije pustili su ga iz bolnice, a otad je promijenio životne navike. Chef Špiček ispričao nam je kakve su danas njegove prehrambene navike, a najprije smo se dotakli specijalnog izdanja popularnog RTL-ovog showa.

Opet ste u showu. Kako vam je bilo na snimanju?

Ovoga puta smo u božićnom ugođaju. U showu su kandidati koji su sudjelovali u prijašnjim sezonama 'Tri, dva, jedan - kuhaj!' sa svojim obiteljima, prijateljima. Sve je proteklo u lijepom blagdanskom ozračju i vjerujem da gledatelji uživaju u onome što smo im priredili.

Kad kušate jela koja se pripremaju u emisiji, jesu li ona ukusna ili su na granici probavljivosti?

U ovom božićnom jela su bila ukusna zato što je riječ o kandidatima koji su već upoznati sa svime. U tom serijalu pogodili su naše nepce i zbilja nije bio loših ocjena. Mislim da nisam dao ocjenu manju od 5.

Je li vam nekad žao kad morate uputiti kritiku?

Znam da nikome nije draga kritika, ali bez kritike ne bi bilo popravnog. Morate im reći ono što ne štima, kod kuhanja i u obnašanju prema namirnicama i kuharskoj aparaturi. Kako bi inače naučili? Trudim se biti iskren u komentarima. Zato mi se sviđa ova emisija jer mogu komentirati onako kako mislim da treba. Sve moje reakcije su prirodne, nisu unaprijed smišljene i zato to valjda gledateljima i paše.

Koje su vam namirnice najdraže?

Volim probati sve, ali sam čovjek koji voli tradicionalne recepte, nešto što je domaće i takva mi hrana najviše odgovara.

Zašto je važno kuhati i hraniti se u skladu s godišnjim dobima, tj. koristiti sezonske namirnice?

Zato što su u to doba najkvalitetnija namirnica. Ne možemo sad primjerice jesti paradajz kad znamo da nije njegovo doba. Kad je doba za neku od namirnica, onda je ona najkvalitetnija, najbolja.

Postoji li nešto što loše spravljate ili što nikad ne biste htjeli kuhati?

Nije da ne želim, mogu sve, ali recimo ne leže mi kremasti kolači. Znači, mogu napraviti buhtle, štrudle, štrukle i to mi ide, ali za kremaste kolače, za koje trebaju preciznost, pedantnost, e za to nisam baš. Nisam od vaganja, jednostavno volim raditi na osjet, tako da mi kolači baš ne leže.

Što biste zabranili u svakoj kuhinji?

Meni je vrlo bitno da čovjek bude uredan, pedantan. Kad imaš tu predispoziciju, onda postoji uvjet da budeš dobar kuhar. A ako govorimo o namirnicama, ne bih ništa zabranio. Nisam protiv ničega, samo treba znati kako baratati nečime. Ako dodaješ ružmarin nekom jelu, moraš točno znati koliku dozu ćeš ga staviti, ako dodaješ peršin, znaš da ga moraš više staviti nego ružmarina. Znači, svaku namirnicu poštujem i ne bih nijednu zabranio samo ako je u rukama onoga tko zna raditi.

Da biste bili dobar kuhar ili dobar kuhar u kući, morate li voljeti kuhati? Je li to jedini uvjet?

Sto puta sam se uvjerio u to da ako nisi pri volji, ako nisi raspoložen, bolje je da radiš neke druge stvari koje nisu kuhanje. Radije nemoj kuhati taj dan. To je više nego ozbiljno, kao i za druge stvari u životu. Više puta sam primijetio što znači kad nekome taj dan ništa ne ide od ruke. Sto puta sam u pola procesa stao i rekao kolegi: 'Ajde ti preuzmi, molim te, završi kako treba jer danas mi ne ide.'

Tko po vama bolje kuha, žene ili muškarci?

Mislim da je to podjednako, premda mislim da je ženama fizički puno teže nego muškarcima.

Tradicionalna ste škola - što mislite o blogovima i kanalima mladih na Youtubeu?

Iskreno, ja vam to baš ne pratim. Kao što znate, nemam čak ni mail. Sve te stvari ne gledam jer nisam naučen tako komunicirati. Kad se nas pet kolega nađemo da kuhamo, tako mogu komunicirati, ali ovo drugo... Treba to znati. Oči u oči za mene je zakon.

Kuhali ste za sve hrvatske predsjednike, za sportaše, glumce, a vaše jelo, točnije štrukle, probala je i Angelina Jolie. Što je rekla kad ih je probala?

To je bilo jako davno, kad smo kuhali kao predstavnici Hrvatske u zgradi Ujedinjenih naroda. Ona je bila gost među uzvanicima i oduševila se štruklama. Inače je vegetarijanka i pohvalila je jelo. Svi smo se slikali s njom jer je htjela vidjeti ekipu koja je to radila. Baš je bilo zanimljivo i dobro.

Prije dvije godine imali ste infarkt i otad pazite što jedete. Kako sada izgleda vaša prehrana?

Hajdemo reći da je 90 posto ista, samo sad pazim koliko jedem i kad jedem zato što ranije nisam imao naviku jesti prije 12 sati. Ujutro bi prvo bile cigareta i kava, a tek u 12 sati pojeo bih nešto. Budući da ne radim već godinu i nešto dana, imam priliku ujutro napraviti pravi, bogati doručak. Vrijeme je domaćeg prezvuršta koji smo napravili tata i ja pa ujutro pojedem to s grah salatom i onda mi ne smetaju kava i cigareta. Tako da imam više obroka, ali ne jedem ništa navečer. Znači, pazim sad na te stvari, ali kod nas se i dalje koriste svinjetina, perad, svinjska mast, petkom pojedemo ribu - srdelice ili nekaj slatkovodnog. Sad imam vremena pravilnije, duže jesti. Kod mene se svi dignu od stola, a ja ostanem. Recimo, prije intervjua s vama imao sam ručak na kojem je bila moja sestra, pa djeca, bilo nas je sigurno 10 za stolom, a ja sam ostao sjediti pola sata duže. Tata me pitao: 'Pa kaj još jedeš?', a ja mu velim: 'Kaj se bojiš, ne bum pojeo više. Jedem polako, uživam u hrani onako kako treba, žvačem hranu.' U godinu i pol uspio sam uhvatiti taj neki ritam da normalnije jedem. Inače je to bilo stojećki, na brzinu, u hodu, sve pod nekim stresom. Nikad nisam sjeo i blagovao.

Velika podrška u mršavljenju i zdravijem načinu života vam je kći Paula.

Svi u obitelji stavili su naglasak na mene. (smijeh) Ona je u toj fazi, samo ima veću disciplinu nego ja. Uvrstila je na meni puno povrća, ribe. Ona baš pazi i sama sebi kuha osim kad smo nedjeljom kod bake na ručku. Inače pazi da jede kuhano i drži se reda.

Imate novi imidž, mnogi ga hvale...

Da, devedeset posto ljudi veli da mi dobro stoji. To se čisto spontano dogodilo za vrijeme onog prvog vala pandemije, kad je bila karantena, jednostavno se nisam brijao, ostavio sam bradicu. Znači, nije bilo nikakvog specijalnog razloga za to.

Znam da mama i supruga vrhunski kuhaju - kako se dogovorite o tome tko kuha koji dan?

Nedjelja je rezervirana za mamu, a preko tjedna kuham za sina i ženu jer kći dosta rijetko jede s nama. Prošli tjedan sam kuhao repu s rebricama iz paca, ali ona to ne jede. Ona voli jela na lešo, bez zaprške. Znači, sve je stvar dogovora, a mi se rasporedimo kroz tjedan.

Od rujna prošle godine više ne radite u restoranu, no otkrijte nam kakav mora biti profesionalni kuhar? Koje su osobine potrebne za rad u restoranskoj kuhinji?

Već sam ranije spomenuo da je najbitnija dobra volja i voljeti to. Treba imati i kliker u glavi. Ima ljudi koji nikad neće dobiti infarkt, ja sam ga dobio. To znači da treba gristi, to odgovara svakom gazdi, da vodi kuhinju kako spada i da, kako se veli kod nas, bude pravi gospodar. Jer svaki čovjek će naučiti kuhati ako ima volje, ali voditi nešto i gospodariti namirnicama, to vam danas svatko gleda.

Što je, prema vašem mišljenju, najvažnije prenijeti mladim generacijama kuhara?

Ako to žele raditi, moraju se pripremiti za taj ozbiljan posel. Bitno je da idu korak po korak. Nisam ušao u kuhinju i odmah posao šef kuhinje. Jako puno sam se trudio, puno sam radio. Nisam nikad pitao za radno vrijeme. Doduše, imao sam sreće da budem u dobrim kućama. Znači, treba imati i malo sreće. Moraš znati što znači guliti krumpir, čistiti povrće, obrađivati, prati, a onda tek možeš doći za štednjak i kuhati. Badava je ako dođeš u kuhinju i razmišljaš do kad ćeš raditi, koliku plaću ćeš imati, to je sve nešto što polako dolazi. Trebaš prvo postati dobar kuhar, a onda šef kuhinje.

Posvetili ste se poljoprivredi.

To je nešto čime se bave moji roditelji. Znači, to je više za nas doma, tata ima svoj OPG, imamo svoj vinograd, svoj vrt, kokice, svinje, purane. Ima nas dosta u obitelji, a roditelji su već malo stariji pa koliko mogu pomažem im oko svega što treba. Znate što je fizički rad? To čovjeka opušta. Kad god mi mozak ne mora raditi 100 na sat, gdje god i što god trebam raditi - radim bez problema. Ovo je lijepo jer sjedneš kad hoćeš, popiješ kad hoćeš, nitko te ne naganja da moraš nešto i što ćeš ljepše od toga?

Kako ste doživjeli pandemiju?

Jako sam discipliniram i nisam od onih koji vele da to nije ništa. Ali vidim tu i puno problema. Nema više druženja, ljudi se rijetko smiju, nitko ne zapjeva. Promijenilo se puno toga i mislim da bismo se morali naučiti da će se na takav način trebati živjeti. Mnogi ljudi nisu spremni na to i mislim da će biti problema kad je riječ o psihičkim stanjima. Sam sam sebi rekao da neću pet puta dnevno gledati vijesti nego da ću ih pogledati samo jednom. Ne želim se 'filati' time. Jednostavno mislim da se treba odmaknuti od toga i pozitivnije razmišljati jer kad god otvoriš bilo koji medij, priča se samo o koroni. Znam da je to aktualno, ali kažem, ne volim često slušati o tome.