Što to najviše volite u svom poslu i što vam danas predstavlja najveći izazov u poslovnom smislu?

Televizijski je posao privilegija, ali i velika odgovornost. Mogućnost da posredstvom takvog jednog medija uđeš u najudaljenije kutke, dođeš do najrazličitijih ljudi istodobno je i neodoljiva i zastrašujuća. Unatoč modernim tehnologijama, društvenim mrežama, još uvijek je za jedan veliki broj ljudi televizija najveći medijski autoritet. Ne kaže se uzalud – što nije bilo na televiziji, kao da se nije dogodilo. Stoga je ta mogućnost da ljudima daš informaciju, da im proširiš vidike, da promoviraš ispravne vrijednosti, ali ih i upoznaš s različitim razmišljanjima, kulturama – zaista privilegija koja daje jedan, meni osobno, osjećaj korisnosti i svrhe. Mislim da kao televizijski profesionalci nikada ne smijemo smetnuti s uma dalekosežnost poruka i sadržaja koje nudimo. Ta odgovornost je ujedno i najveći izazov.

Koja je najveća zabluda koju ljudi imaju o novinarskom, televizijskom poslu?

Normalno je da vidljivost televizijskih lica, njihova svakodnevna prisutnost u životima s malih ekrana, nosi popularnost i ljudi ponekad televizijskim licima pripisuju 'nadnaravne' osobine. No rekla bih da to u Hrvatskoj jednostavno nema veze sa stvarnošću. Hrvatska je mala zemlja i malo tržište i svi su gabariti i odnosi time definirani. Dijelimo sudbinu ljudi koji ovdje žive, u svakom pogledu. Nema ništa glamurozno u televizijskom poslu, dapače – često je upravo suprotno. Ono čega ima to je stres, a ponekad znate i više nego što je dobro za vaš mir. 

Biste li za sebe rekli da ste radoholičarka?

Radoholičari obično odaju dojam užurbanosti, nervoze, imaju tempo koji je za one manje energične zastrašujući. To je tzv.  kolerički tip osobnosti koji ponekad gazi sve pred sobom. Nisam takav tip, ali onaj posao koji si zadam i koji mi je povjeren –  bit će sigurno dovršen i završen na vrijeme. Planiram i razgovaram s ljudima! Uvažavam njihove ideje i volim ih uključiti. Nije mi teško dati dodatno vrijeme projektu koji radim, kako bi ispalo najbolje moguće. Kada nešto smatram važnim, ne odustajem lako i nemam mira dok to ne implementiram. Volim ljude dobiti na stranu projekta i tada vjerujem u rezultate koji su uvijek najbolji kad je timski rad u pitanju  

Imate li još snova kada je o karijeri riječ? Što sanjate?

Uvijek postoji mjesto za nove projekte i nove perspektive. Sada radim urednički posao, nisam na ekranima, ali imam u glavi nekoliko ideja koje namjeravam predložiti i provesti. Radi dobre sreće, dok god ne budu posve jasne i završene -  sačuvat ću ih za sebe. Mislim da preveliko razmetanje riječima i pričanje o velikim planovima - oduzima snagu namjere i fokusa u glavi. Zato o onome što želim radije šutim i radim u tišini u tom smjeru.

Koliko vas pogađaju kritike, negativne ocjene?

Negativne ocjene i kritike dio su posla. Kao i pohvale. Tko radi, taj i griješi. Dajem sve od sebe, nekad uspijem, nekad ne. Tuđa mišljenja, jednako kao i moje mišljenje, nisu obvezujuća, to su samo pogledi iz naše perspektive. Nisu to apsolutne istine i sudovi koji bi me trebali pogoditi. Istina, ego se malo cimne kada čitaš da nešto tvoje nije bilo dobro i da si promašio – ali već imam dovoljno iskustva da znam reći sebi - to je samo jedan pogled, a postoje i drugačiji. Sve je relativno, i pohvala i kritika.

Jeste li ikada planirali ovako dugu, uspješnu karijeru? Koliko je u vašem slučaju uspjeh splet sretnih okolnosti, a koliko pomnog planiranja i rada?

Postoji izreka da je za uspjeh preko noći potrebno 20 godina. Vjerujem da je tako. Naravno, postoje zvijezde koje bljesnu, ali obično su kratkog  sjaja. Ali, primjerice, olimpijsku medalju može osvojiti samo netko tko je proveo dane i godine teško trenirajući. Uspjeh u bilo kojem poslu zahtjeva uporan i kontinuirani rad, uspone i padove i tek kada sve to prođeš – i uvijek iznova nastavljaš s jednakim žarom - možeš biti zadovoljan i reći da si uspio. Bilo je tu i nekih ljudi koji su mi davali prilike, ali jednako je važno i što sam ih objeručke prihvatila. Malo sreće i puno upornosti - to je kombinacija.  

Vjerujete li da su neke stvari u životu suđene i neizbježne?

Nisam pobornik fatalističkih rečenica, ali je činjenica da naš karakter i način na koji doživljavamo sebe i druge, uvelike određuje naš život. Uvijek imamo mogućnost da djelujemo i ako smo spremni pošteno pogledati sebe u oči i preuzeti odgovornost, možemo mijenjati i barem djelomično kontrolirati svoje odnose i reakcije. Život, naravno, nije uvijek fer, ali takav je kakav je. I dobri i loši dani su neizbježni i to treba prihvatiti. Ali ako se priberemo i napravimo korak naprijed – možemo izbjeći neke 'fatalne' situacije. Rekla bih da je naš karakter - naša sudbina. A na sebi možemo raditi i to bi bio jedan dobar cilj - da što bolje razumijemo prije svega sebe - i svijet oko sebe. Onda je manje udesa, to je sigurno.

Oko čega ili koga ste se u životu najviše trudili?

Moj najveći životni cilj je svakako pomoći mojoj djeci da postanu samoodrživi, funkcionalni i zadovoljni ljudi. To je zahtjevan i veliki zadatak, nadam se da idem u pravom smjeru.

Što ste usvojili od onih od kojih ste učili? Koji su vam eventualni 'uzori', najbolji suradnici, partneri, kolege...?

Svaki susret je bitan. Od svakog nešto možemo naučiti ili o njemu ili o sebi. Nekad one najvažnije lekcije dobiješ od onih od kojih si najmanje očekivao. Mogu reći da sam i kroz posao imala sreću sresti izuzetne ljude, kreativce, ljude koji nesebično dijele svoje znanje i iskustvo. Ako bih izdvojila nekog tko mi osobito imponira svojim znanjem, ali i načinom životom, to bi bila prof. dr. Nada Kaiser, ugledna psihijatrica i terapeutica od koje sam puno naučila. S njom razgovarati i od nje učiti je praznik.  

Samostalne, uspješne i nezavisne žene su, prema jednom istraživanju, upravo žene od kojih muškarci bježe. Još ako se tome pridoda da ste popularno televizijsko lice i javna osoba... Boje li vas se muškarci i prilaze li vam?

Ne znam što to treba značiti da me se boje - bilo muškarci ili žene. Iskreno, to je jedna teza koja se ponavlja kao neka univerzalna istina, ali ja bih je propitala s nekoliko strana. Svi smo mi ljudi sa svojim manama i vrlinama i sasvim uobičajenim nesigurnostima i strahovima. Nisam ni bolja ni gora od drugih. Popularnost i javnost su jedna šarena iluzija, to nije stvaran život. Koji me poznaju, znaju da nema razloga za strah, a oni koji se boje, takvi mi nisu ni potrebni….

Statistike pokazuju da je sve više osoba koje svoju srodnu dušu pronalaze tek u četrdesetima. Vjerujete li u to i jesu li veze doista kvalitetnije u zrelijim godinama?

Sumnjičava sam prema statistikama kada su u pitanju takve teme. Mislim da to nije pravilo. Divno je vidjeti ljude koji žive jedno uz drugo iz svojih mladenačkih godina. Ne kaže se uzalud da prva ljubav zaborava nema. Međutim, mijenjamo se kroz život i otkrivamo sebe, pa otkrivamo i druge koji na neki novi način dotaknu naš život. Pravila nema, susret se dogodi prije ili kasnije. Ili se ne dogodi. I to je opcija.     

Koliko se s godinama i kako mijenjao vaš pojam sreće? Jeste li danas sretna žena?

Sreća je živjeti život i biti zahvalan na svemu čime nas daruje. Naravno da ne mogu reći da sam 24 sata dnevno  euforično sretna i da nema trenutaka kada potonem. Ali ne dam sebi da me obuzme malodušnost. Prečesto dobre stvari u životu uzimamo zdravo za gotovo. Treba osvijestiti svoje blagoslove i produbljivati i pamtiti dobra iskustva. Ono loše treba otpuštati. Ne znam bolji recept.

Poznato je da ste završili edukacijski program 'Postani life coach' te da sustavno radite na kvaliteti vlastitog života. Kako vam je bilo raditi na sebi, mijenjati se?

Promjena je u biti jedina životna konstanta, priznali to sebi ili ne. Mi volimo sigurnost, čak i ako ona donosi neke neugodne momente, jer se bojimo novog, ne znamo što slijedi. No nema osobne evolucije ni napretka bez novih situacija. Rad na sebi, to je hrabrost da čujemo istinu o sebi, da iziđemo iz zone uobičajenog, priznanje i prihvaćanje. Sebe razumjeti, ohrabriti, mijenjati ono što nije dobro, meni je to bitno. To  nije lako jer smo često robovi svojih navika, krivih uvjerenja, obrazaca. Međutim, postoje znanja i tehnike koji pomažu da se sve to pomalo osvijetliti, prihvati i mijenja za našu  dobrobit.    

Pomažete li danas drugima, podučavate li nekoga i prenosite mu svoje znanje?

Naravno, tu sam uvijek za one koji me traže i trebaju. Moje prijateljice znaju da uvijek možemo odvojiti vrijeme i propitati opcije. Ne podučavam nikoga nekim konkretnim znanjima jer to zahtijeva dodatne kompetencije, ali one tehnike koje sam ja usvojila iz coachinga vrlo rado primijenjujem kada nekome treba potpora . 

Kako komentirate sve veću pojavu 'life coacheva', samozvanih učitelja i majstora?

S jedne strane, u toj inflaciji se nađe svega, ali je izuzetno pozitivno da se ljudi počinju interesirati za takve teme. U odnosu učitelja i učenika uvijek je važna ta kemija, povjerenje koje se stvori na intuitivnoj razini. Ako vam odgovara neki pristup i osjećate se dobro, nastavite. Svakako je dobro i oslobađajuće pozabaviti se sobom i svojim životom.