Izvođenje ključnih albuma nekog izvođača na turneji više i nije neka novost. Prošle godine Bruce Springsteen turnejom je obilježio 40 godina od izlaska 'The Rivera', a svjetski trendovi stigli su i u naše krajeve pa tako Darko Rundek trenutno koncertnom turnejom obilježava 20 godina od 'Apokalipsa'.

Pauzu između 'Songs of Innocence' (2014.) i dugo najavljivanog, potom odgođenog i još nerealiziranog 'Songs of Experience' U2 su odlučili upotpuniti sviranjem albuma koji je u dobu prije digitalne ere prodan u 25 milijuna komada.

Je li nostalgično kopanje po prošlosti ujedno priznanje da vašu publiku ne zanimaju novi radovi, pitanje je oko kojeg će se uvijek voditi rasprave i polemike.

Nakon 'The Joshua Tree' za U2 više ništa nije bilo isto. Albumi su se prodavali više, turneje postajale sve duže, pozornice sve veće, a oni s manje ili više uspjeha kročili prema statusu rokenrol božanstava.

Za razliku od turneja 'ZOO TV', 'PopMart', 'Vertigo' ili '360', ovaj put odlučili su, za njihove standarde, krenuti skromno, sa samo 61 metar dugačkim i dvadesetak metara visokim led videozidom. No to treba shvatiti samo uvjetno, jer radi se o najvećem ekranu s najvišom rezolucijom ikad korištenom na turneji nekog benda.

Kako to izgleda, ne dozna se sve do kraja prvog dijela koncerta, u kojem se bend nalazi na manjoj pozornici uvučenoj četrdesetak metara u publiku. Ogoljeni, bez bilo kakvih vizualnih efekata, samo s bijelom pozadinom iza sebe, U2 su nas vratili u vrijeme kad su svirali u klubovima.

Koncert su otvorili sa 'Sunday, Bloody Sunday', redali su se potom 'New Year's Day', 'A Sort of Homecoming' i 'Pride'. Stadion je bio u transu, videozid u crvenom zalasku sunca, a u prvom planu Joshua Tree i narednih četrdesetak minuta vozili smo se Amerikom viđenom kroz oči četvorice Iraca pojačanima nevidljivim članom benda Antonom Corbijnom i njegovim ultra HD fantastičnim vizualima. 

Kad krenu 'Where the Streets Have No Name', u crno-bijeloj tehnici iz vizure vozača promatramo pustinju, a U2 bez prevelike priče sviraju pjesme onako kako su složene na albumu i sve do 'Red Hill Mining Town' zvuče gotovo kao na albumu.

U njoj, koju nikad nisu izvodili uživo jer prema Edgeovim riječima nije znao kako da je prilagodi živoj svirci, umjesto gitare imamo puhačku sekciju u prvom planu, a ideju za to još prije trideset godina producentu Stevenu Lillywhiteu dao je Keith Richards iz Rolling Stonesa.

'Exit' i 'Mothers of the Disappeared' nakon sat i pol svirke zatvaraju drugi dio koncerta, a onda je uslijedilo ono što je nastalo nakon 'The Joshua Tree'.

Društveni angažman i politički aktivizam oduvijek su bili dio dablinskog benda, a Bonovo često druženje sa svjetskom političkom vrhuškom mnogima je, s razlogom, išlo na živce. Jer rokenrol je otpor s porukom, a ne čaj sa svjetskim moćnicima. Iako, pokazalo se kroz desetljeća iza nas - ako želiš mijenjati stvari, teško da to možeš sa sprejem ili gitarom u ruci.

Stoga političkih poruka nije nedostajalo ni u Rimu, posebno u posljednjoj trećini koncerta, koju su na bisu otvorili s 'Miss Sarajevo'. Snimke uništenog glavnog grada BiH zamijenile su snimke Sirije i priča petnaestogodišnje Sirijke koja sanja o boljem životu na boljem mjestu.

Dok gledate snimke spaljene, porušene zemlje i nepregledno more izbjegličkih kampova na granici s Jordanom, nemoguće je ostati imun. Očito iz povijesti nitko ne uči ništa, a Zemlja nije postala nimalo bolje mjesto za život. Ulice Rima danas su preplavljene izbjeglicama iz Pakistana i Bangladeša, preko Sirije, pa do svih dijelova Afrike.

Svi oni pokušavaju preživjeti, pa tako i da u gradu s 'mali milijun' špina na svakom koraku turistima prodaju vodu u boci za euro ili dva. Nakon 'Miss Sarajeva' uslijedio je optimistični 'Beautiful Day', potom frenetični 'Elevation' i 'Vertigo', da bi za kraj bili ostavljeni 'Mysterious Ways', pri čemu je Bono primijenio stari štos s izvlačenjem djevojke iz publike, 'Ultraviolet' je pak posvećen svim ženama koje su se borile za njihova prava, a koncert je zaključen s 'One'.

Bila su to dva spektakularna sata. Vidno raspoloženi, u elementu, željni dokazivanja sebi samima, uz atmosferu kakvu znaju prirediti samo u Italiji, U2 još uvijek imaju što ponuditi, premda se radilo i o nostalgičnom povratku albumu koji im je otvorio put tome da postanu najveći svjetski bend.