Dok sam jučer nešto prije 14 sati pred televizorom gledala kako se na kanalu novog televizijskog programa N1 vrte najave, a sat u kutu odbrojava minute i sekunde do početka emitiranja, sjetila sam se još nekih početaka emitiranja kojima sam posredno ili neposredno svjedočila za svojeg života, a koji su poslije na ovaj ili onaj način postali ikonski. Vjerojatno nisam baš drito gledala 'Video Killed the Radio Stars', videospot kojim je započelo prikazivanje MTV-a niti sam odgledala prvi 'This is CNN' izgovoren karakteristično bunarskim glasom Jamesa Earla Jonesa, ali zbog naknadnih prikaza u raznim dokumentarnim emisijama i filmovima - čini mi se kao da jesam. Znam da sam, ako ne prve minute, a onda sigurno pratila prve sate emitiranja Radija 101, da sam za jedan omladinski časopis pratila prvu večer prikazivanja Omladinske televizije ili OTV-a i kada bih se malo bolje potrudila, sjetila bih se vjerojatno još nekih medijskih početaka kojima sam svjedočila, a koji su se poslije s više ili manje uspjeha razvijali u važne medijske pojave na domaćoj i međunarodnoj sceni.

Hoću li se isto tako jednoga dana prisjećati prvoga dana emitiranja televizije N1? Teško mi je u to povjerovati. Ne toliko zbog kvalitete ili nekvalitete, važnosti ili nevažnosti, inventivnosti ili njezina izostanka u dosad prikazanom na N1, nego zbog nečega drugog. I ja sam, naime,  kao dobar dio publike diljem 'zapadnog svijeta', u međuvremenu razvila određeni cinizam i nepovjerenje prema televizijskom informativnom programu. Iako je, zbog dostupnosti i raširenosti tehnologije koja je potrebna za njegovo praćenje i dalje među onima koji se najžešće konzumiraju, televizijski informativni program u zadnjih je desetljeće-dva uvelike izgubio povjerenje svojih gledatelja. CNN-ovi, BBC-jevi, Al Jazeere i, ako ćemo lokalno, središnji Dnevnici više nisu što su nekad bili - ne samo zato što su se sami po sebi promijenili, nego i zbog toga što se promijenio stav njihove publike prema njima. Više im ne vjeruju kao prije. Više se u njih ne pouzdaju. Teško je reći što je došlo prvo - riječ je o klasičnoj kokoš-ili-jaje dilemi, ali gledatelji su svesvjesniji političke i korporacijske pozadine TV-vijesti, sve više sumnjaju u njihovu profesionalnost, aktualnost, nepristranost, sve više u televiziji kao informativnom mediju vide žutila, šarenila, crnila i ine spektre medijskog preseravanja te se sve manje oslanjaju na informativnost i pouzdanost onoga bilo je na televiziji, znači, dogodilo se.

Dok s jedne strane - one igrane i 'skriptirane' - televizija proživljava svoj vrhunac, s druge strane - one informativne i novinarske - taj medij glavu (zasad još) drži nad vodom samo u onim slučajevima kada se panično hvata za srodne medije i 'platforme', ni sam ne znajući hoće li mu one doista pomoći u plutanju ili će televiziju u jednom trenutku odbaciti kao suvišni teret.

Regionalna televizija N1 - dvadesetčetverosatni informativni program koji je uvelike poradio upravo na toj višeplatformskoj prisutnosti - zbog toga nam stiže u istinski teška vremena. Kako egzistencijalno i filozofski, tako i medijski, pa i novinarski. Zbog toga sam se jučer, dok je digitalni sat u kutu ekrana odbrojavao minute do početka njezina emitiranja, a mene ipak obuzeo tračak uzbuđenja - osjećala kao lik iz serije 'Uredništvo' Aarona Sorkina - kao zaostatak iz nekih prošlih vremena koji očajnički pokušava pronaći onu - oprostite mi na patetici - ISKRU u profesiji i mediju koji je već jako dugo sve teže pokazuje.

I što mi je N1 ponudio u prvim satima svojeg prikazivanja? Ništa osobito iznenađujuće, ali u (oprezno) pozitivnom smislu. Nisam vidjela ništa zbog čega su mi se gledateljske naočale zamaglile, ništa što mi je u potpunosti promijenilo način na koji gledam TV vijesti, ali i ništa zbog čega bih se užasnula, prestrašila ili posebno razočarala. Prilično lako i 'pregledno' predstavljen mi je koncept u kojemu se tijekom jednog dijela programa prikazuju vijesti iz sve tri države u kojima postoje centri N1 (Hrvatska, Srbija i BiH), a tijekom drugog svaki centar ima svoje zasebne emisije. Odmah za početak strateški su me zapljusnuli ekskluzivnim snimkama svjedočenja u aferi Agram, čula sam kako zvuče vijesti izgovorene na naglasku na kojem nisu nastale, grafika, tehnika i pozadine iz kojih su emitirani izgledaju profesionalno, a opet ne svemirski (kao što je bio slučaj s Al Jazeerom), udarnički me se bombardiralo najavama emisija koje vode poznata lica, ubrana iz vrta legendi postojećih domaćih televizija, jasno sam upućena na portal, Instagram, mobilne aplikacije i sve ostale načine na koje možemo pratiti program televizije N1...

Kraće rečeno, zasad nije bilo nikakvih vidljivijih pogrešaka ni spoticanja, a zasad se čini i da one 'poznate face' koje su na N1 prešle sa znanih nam (i počesto kompromitiranih) televizijskih giganta - dobro funkcioniraju u novoj, visokoprofesionalnoj i - zašto ne reći? - visokokorporativnoj situaciji. No onu ISKRU koju spominjem gore... ni nju nisam pronašla. Program N1, doduše, još se ne prikazuje ni 24 sata i prerano je za davanje bilo kakvih ozbiljnijih prognoza i ocjena, kako onih koje kažu da u cijelom tom programu zapravo i nema neke velike inovacije, nego je riječ samo o još jednom 24-satnom, ponavljajućem news-kanalu - tako i onih pozitivnijih, koje govore o tome da N1 ipak ima taj višeplatformski pristup, koji na zasad dostupnim regionalnim kanalima i nije baš zaživio, dok se ovdje čini da bi mogao.

I zato, u nedostatku dostatnog materijala za preciznije i pouzdanije ocjene programa televizije N1, vratit ću se još jedanput široj slici. Drago mi je zbog kolega koji su se, prelaskom na N1, upustili u stvaranje informativnog programa za koji smatraju da je drugačiji, inovativniji, da će lokalnom gledateljstvu pružiti ono što s drugih kanala ne dobiva i da će to učiniti bez političkih i profesionalnih pritisaka. Držim im fige. No vjerujem li bezrezervno u uspjeh kanala kao što je N1? Ne. Osim što je - kako se ističe u većini najava - riječ o 'regionalnom partneru CNN-a', dakle o izdanku izrazito korporacijske i komercijalne mreže, što uvijek sa sobom donosi određene probleme vezane uz 'javni interes u informiranju', ostaje i ona priča o tome da N1 u eter stiže u teška vremena za informativni TV program. Da bi uspio u onome čemu bismo se svi radovali, morao bi promijeniti naš odnos prema televizijskim vijestima. Ja im svima želim takav uspjeh i da jednoga dana o 'ekskluzivnim snimkama svjedočenja u aferi Agram' pričamo kao o prvom videospotu iz programa MTV-a. No takvo će što biti užasno teško, a i nekoliko desetljeća cinizma koje je u meni razvio postojeći informativni TV program zasad mi ne dopuštaju da vjerujem u takav razvoj događaja. Nadajmo se da se varam.