Radujte se, narodi i narodnosti, s novom nam je godinom na HTV stigao drug Tito! Ne, ne govorim o Drugome Dolasku Mesije svih pravovjernih komunista s Ovih Prostora, nego o dokumentarnome serijalu Lordana Zafranovića 'Tito, posljednji svjedoci testamenta', koji je HTV počeo emitirati jučer u 20,25 na Prvome programu, taman između 'TV Bingo showa' i 'Pulsa nacije' Branimira Bilića. Zanimljiv programski sendvič, moram priznati.

Baš kao i zadnje ukazanje Tita na javnoj televiziji, i ovo se zbiva u ozračju blage kontroverze. Prvi put, za emitiranja Vrdoljakove serije o Starome, digla se graja zbog toga što je autor u montaži prčkao s previše isječaka iz Bulajićevih 'Titovih memoara' i zato što je HTV-u seriju prodao po astronomski napuhanoj cijeni, a ako se mene pita – trebala se podići i zato što je serijal bio katastrofalno glup (pogotovo 'igrani' dijelovi). Sada se koplja lome nešto tiše, ali navodno i opet postoji problem s neriješenim pravima na emitiranje razgovora, ovaj put s udovicom dr. Stipe Šuvara. No za razliku od prethodnog 'Tita', čije je ideološko lupetanje i igrokazno forsiranje dijaloga s previše poštapalica 'bogamu' postalo neprobavljivo nakon treće scene, Zafranovićev 'Tito' na prvi se pogled čini prilično korektnim. Nije ni čudo, jer se Zafranović, barem zasad, upadljivo trudi suzdržati od bilo kakvih komentatorskih i osobnih ideoloških intervencija, nego cijelu priču prepušta onim likovima koje spominje i u naslovu serije – svjedocima Titova života.

Takav pristup nije bez mana i bez rizika. Ti su ljudi prije svega prilično stari i ne sjećaju se svi jednako svih događaja kojima su prisustvovali, a nisu svi ni jednako elokventni i zanimljivi. No tako je i inače kada razgovarate s ljudima koji su proživjeli davne događaje: neka su im sjećanja izblijedjela, neka su podlegla naknadnoj interpretaciji, neka Rashomon-efektu, neki ih znaju živopisno prepričati, a neki govore monotono, isprekidano i nezanimljivo. Prikazujući sve takve priče i sve takve sugovornike, Zafranovićev dokumentarac djeluje životnije, intimnije, ljudskije, a usudila bih se reći čak i autentično, pri čemu ne mislim nužno na činjeničnu autentičnost (ali je i ne poričem), nego na onu životnu. Gledajući Zafranovićeva 'Tita', običan gledatelj doista ima dojam kao da razgovara s nekim djedicom ili bakom koji su, eto, u određeno vrijeme bili na određenom mjestu i odigrali više ili manje epizodne uloge u životu jednog od najupečatljivijih likova bivše Jugoslavije i komunističkog pokreta. Premda su nekima od nas neki likovi u dokumentarcu otprije poznati, osjećamo se kao da nam Zafranović prikazuje razgovore s Rosenkranzima i Guildensternima, ali ovaj put iz jedne vrlo stvarne drame iz vrlo stvarnoga 'kraljevstva'.

U prvoj smo epizodi na gore opisan način upoznali Titovu drugu suprugu Hertu Haas, majku njegova sina Aleksandra Miše Broza i u doba snimanja serije vrlo živahnu i elokventnu staricu (danas, nažalost, pokojnu). Kroz njezine smo i priče nekih drugih Titovih znanaca s kraja tridesetih godina dvadesetog stoljeća saznali da je budući Maršal bio pustolov i karizmatik, da je bauljao Europom k'o da je na njezinim granicama već tada vladao šengenski režim, da je bio kicoš, drug, starješina i šarmer, a sve su priče bile popraćene arhivskim snimkama i fotografijama. Komentara, kao što već rekoh prije, izvan samih priča svjedoka nije bilo, samo bi se tu i tamo između pojedinih svjedočenja na ekranu ispisao pokoji povijesni podatak.

Ti podaci – i to formom, a ne sadržajem – ujedno su i jedini začudni dio koji sam zasad primijetila u serijalu. Svaki se put ispisuju na pozadinskoj snimci mora, a –

osim ako me nisu uhvatile opake halucinacije – valovi toga istoga mora tiho se čuju u pozadini i tijekom svih priča Titovih suvremenika, drugova i prijatelja. Ne znam točno kako bih si to protumačila. Možda je riječ o filmskom izražajnom sredstvu koje kukavna ne razumijem, možda šum valova priziva nekakvu filozofiju život je more ili neuhvatljivu prolaznost sjećanja koji nestaju pod valovima vremena, a možda učitavam previše značenja u nešto što je zapravo samo slika. Možda u nadolazećim epizodama o Tiletu saznam ili shvatim o čemu je riječ, ali zasad me ta šumovita prezentacija povijesnih podataka uglavnom samo zbunjivala. No kako god bilo, Zafranovićeva 'Tita', iako mu prva epizoda nije prštala od prevelikih uzbuđenja i otkrića, gledala bih i ničim izazvana pa ću to učiniti i ubuduće. Vrdoljakova sam, čisto usporedbe radi, gledala samo zbog obaveze.