Željka Veverec stekla je prvo glazbeno iskustvo u osnovnoj školi pjevajući u zboru, a dugo je plesala i pjevala u folklorom sastavu, što joj je, izjavila je ranije, dalo osjećaj za pozornicu i naučilo je puno toga. Godine 2003. počela je pjevati u mjuziklima i raditi na svom glasu, išla na satove pjevanja, slušala druge, a danas je zbog neobičnog baršunastog glasa mnogi nazivaju hrvatskom Sade. Mnogi je prepoznaju i kao radijsku voditeljicu, glumicu te kao vokalnu okosnicu neo soul benda Mangroove, u kojem djeluje i njezin suprug, klavijaturist Toni Starešinić.

Spremate se za koncert u Vintageu. Jeste li uzbuđeni? Što Zagrepčani mogu očekivati?

Da, spremamo se, uživamo u probama, ali, kao i uvijek, uzbuđenje postoji. U Vintageu ćemo dati sve od sebe da predstavimo album na najbolji način, odsviramo stvari i ispričamo tu priču o sjaju u svima nama, a osobito o sjaju glazbe koji nas sve vodi kroz mrak.

Kako vam izgledaju probe u pandemiji?

Bend smo od četiri osobe, od kojih su dvije u braku, tako da smo u tom pogledu epidemiološki prihvatljivi, a drugih razlika nema - dođemo i sviramo. Ono vani pokušavamo ostaviti iza vrata i ne previše razmišljati o tome što će biti jer inače probu ne bismo ni održali.

Kako ste živjeli svih ovih mjeseci pod pritiskom pandemije i nemogućnosti nastupa?

S jedne strane u anksioznosti i nemiru, neizvjesnosti što će biti, no s druge strane radili smo cijelo vrijeme pandemije. Nisu to bili koncerti, ali bacili smo se u glazbu. Baš tada mi je izašao album 'I Glow' i tome sam se posvetila, a Mangroove je imao suradnju s jazz orkestrom HRT-a i radili smo glazbu za 'Čarobnjaka iz Oza' u ZKM-u. Osim toga, Toni je radio i Chui i samostalni album 'Survival Kit'. Poklopilo se slučajno ili ne da smo u 2020. i 2021. imali puno posla oko glazbe, izdanja, snimanja, dovršavanja albuma i na tome smo zapravo beskrajno zahvalni jer nas je to zaokupljalo i nosilo iz dana u dan - imali smo zadatke i neki cilj. Naravno, paralelno se događaju zatvaranja, bolest i nemogućnost da radiš sve kao prije, stalno si na oprezu, ne znaš kad će nešto biti otkazano, odgođeno i stres koji i inače postoji kad organiziraš koncert ili snimanje ili bilo što pojačava se na desetu, ali eto, ideš dokle možeš i kako možeš i s onim što u tom trenutku možeš.

Kakvo je vaše mišljenje o trenutnom stanju na hrvatskoj glazbenoj sceni, nedostaje li nam kvalitetnih izvođača i tekstova koji se ne bave isključivo zabavom, alkoholom, seksom i sličnim temama?

Meni se čini da ima jako puno kvalitetne glazbe, odličnih autora, autorica, bendova, albuma, projekata ako hoćete. Radi se više nego ikad, čini mi se, i to na svjetskom nivou, a drugo je pitanje je li ta scena jako vidljiva? Kome je vidljiva i zašto za neke ostaje nevidljiva?

Prošla godina bila je vrlo izazovna za glazbenike. Osjećate li strah zbog neizvjesnosti, pogotovo danas, kad više apsolutno ništa nije sigurno?

Uvijek kao glazbenica imam taj strah, on nas prati jer ništa nije sigurno - to je bar sigurno u ovim poslovima. Sve je moguće i sve je nemoguće. No ne mogu živjeti stalno ponavljajući istu stvar i isti strah, tako da idem dalje svaki dan, korak po korak, pjesmu po pjesmu - nekad je sve dobro, lijepo, krasno, a nekad je sve loše, ali uvijek kad se baciš u glazbu dolazi trenutni zaborav ili priključenje na sadašnji trenutak, tako da nam nema druge nego svirati i stvarati.

Neupitno je to da njegujete unikatan glazbeni izričaj. Koliko je danas teško biti autentičan i izdvojiti se iz mase? Koja je vaša tajna uspjeha?

Mislim da je uvijek teško naći svoj jezik i na njemu dugotrajno stvarati. Biti svoj, imati prepoznatljivost, a opet mijenjati se i biti zanimljiv - to je zaista teško, no tomu treba težiti. Ne znam tajnu uspjeha, ali vjerujem da dio uspjeha leži u zadovoljstvu svojim radom. Kad smo zadovoljni onim što smo napravili, kad uspijemo pomiriti svoju ranjivost i izloženost, ispričati svoju priču, doprijeti do ljudi, to je uspjeh.

Koga smatrate autentičnim na hrvatskoj glazbenoj sceni?

Prva mi uvijek pada na pamet Josipa Lisac jer je kod nje to očito od samih početaka, čini se kao da je uvijek znala što želi, kako želi i zašto želi, a to je jako bitno. Ima zapravo puno glazbenica, glazbenika koji su autentični i nisu nužno svi u nekom mom krugu slušanja. Još jedna dama koju cijenim i čiju glazbu volim je Tamara Obrovac, kao pravi primjer autentičnosti, jasne priče koju onda plasirate – to je prekrasno. Ima puno i mladih ljudi, ali da sad ne nabrajam ili nekog izostavljam, a ove dvije dame upadaju u oči i svojom dugotrajnošću, što je još jedan težak put - biti svoj na sceni toliko godina.

Vašu posebnost prepoznale su i kritika i struka. Kako se osjećate nakon priznanja? Smatrate li da vas sada hrvatska publika više (pre)poznaje? Kako biste voljeli da publika doživljava vaš rad, vašu glazbu?

Nakon nagrada i nominacija osjećala sam se nevjerojatno sretno, ali u isto vrijeme osjetila i pritisak - što sad? Jesam li to zaslužila i hoću li to opravdati? Vjerujem da nešto jesam proširila svoju publiku, u jednom trenu mi se čak činilo da zaista postajem vidljivija većem broju ljudi, ali ta euforija oko nagrada brzo splasne i život ide dalje te moraš dalje kopati, raditi, tražiti načine da tvoj rad čuje više ljudi. Zapravo ne znam kako bih voljela da ljudi dožive moj rad i glazbu, voljela bih je raditi neopterećeno od svih očekivanja i da, baš kao što ste rekli, ostanem iskrena, autentična, svoja, da budem zadovoljna svojim radom, a onda ljudi to jednostavno čuju i prepoznaju. Nemam neku projekciju toga što bi trebali misliti o meni ili mojim pjesmama, mogu se samo nadati da će ih slušati i da će ih voljeti, to je već puno.