Serija 'Divlje srce' prati sudbinu Alija Jamana, mladića koji je odrastao na ulici, nesvjesnog svoje prave obitelji. Neslihan, koju sjajno utjelovljuje Dolunay Soysert, prolazi kroz, kako kaže, emocionalni vrtlog dok otkriva da je Jaman njezin davno izgubljeni sin kojeg je pri rođenju nazvala Ali.

Intrige, obiteljske tajne i dramatični zapleti čine ovu seriju izuzetno napetom i emotivnom, a glumičina izvedba daje dubinu priči pa je brzo osvojila i domaće gledatelje.

Soysert posjeduje nevjerojatnu glumačku strast i posvećenost, donosi posebnu autentičnost Neslihan, a o svom liku i još ponekoj temi govorila je za Sigortacı Gazetesi. Domaća publika pamti je po ulozi trgovkinje Done Gracije u seriji 'Sulejman Veličanstveni' te Canan Güngör u 'Nauči me voljeti', kao i uspješnici 'Ukradeni život'.

Gledamo vas u seriji 'Divlje srce' - opišite nam kakav je osjećaj biti Neslihan?

Bilo je izazovno ući u ulogu Neslihan zbog njezine kompleksnosti i emotivne težine. Nadam se da sam s uspjehom prenijela sve nijanse tuge, nade i borbe koje je definiraju.

Koja je razlika između vas i Neslihan koju tumačite u seriji'?

Vesela sam, pozitivna, optimistična, energična, a Neslihan je više plaha i osoba koja u sebi nosi veliku tugu s kojom je teško živjeti. Stoga mi je uloga Neslihan u 'Divljem srcu' bila kao emotivni vrtlog.

Što radite kako biste se regenerirali nakon intenzivnog rada?

Mislim da su obrazovanje i regeneracija proces kojem nema kraja i da u ovom razdoblju ni u jednom zanimanju ne postoji kraj. I moj je put obrazovanja bio pomalo zanimljiv. Na Sveučilištu Istanbul studirala sam arheologiju i povijest umjetnosti. U istom sam periodu upisala Müjdat Gezen Sanat Merkezi pa sam oboje studirala istodobno. Kad sam završila studije, imala sam diplomu arheologa i povjesničara umjetnosti te glumca. Odlučila sam da ću se baviti kazalištem. Odmah nakon diplome zaposlila sam se u İstanbul Şehir Tiyatrolariju i ondje radila četiri godine, započevši svoju glumačku karijeru u sjajnim predstavama s vrlo posebnim redateljima. Možda sam zato u sebi uvijek imala želju da se nikad ne zasitim, da uvijek mogu biti bolja. U tom sam trenu počela razmišljati gdje se mogu obrazovati i u kojem smjeru, što mi nedostaje, pa sam počela istraživati inozemstvo.

Kao rezultat tog istraživanja, pronašla sam svoj faks u Americi, preskočila dvije godine te ponovno studirala kazalište i dramu. Nakon toga vratila sam se u Tursku. Brzo i regenerirano vratila sam se svojoj karijeri u kazalištu, obrazovanju i na televiziji. S 40 sam se prijavila na odsjek za naprednu glumu sveučilišta Kadir Has. Jer generacija se brzo mijenjala i, nakon kratke pauze, studenti bi govorili drukčije. Povremeno je trebalo stati, uhvatiti ih i shvatiti njihov jezik. Svijet je u stalnoj promjeni. Kako se mijenjaju doba, tokovi postaju drukčiji. Ako ste nakon osnovnog obrazovanja zatvoreni prema novome, ako ustrajete na istom sustavu bez razvijanja, ako namećete jalovo i ukalupljeno obrazovanje, to se kosi s profesijom koja zahtijeva beskrajnu kreativnost i prilagodljivost kao što je gluma. Za mene je nastavak obrazovanja u ovom procesu podučavanje. Radim svoj posao, a pritom i sama ponovno učim. Kad stvarate nove formule da nekoga nešto naučite, i vi učite nešto novo. U ovoj fazi ne vjerujem da ću ikada prestati učiti. Trenutačno, naprimjer, pokušavam naučiti njemački. Mojoj ljubavi prema učenju nema kraja. Kad naučim njemački, želim studirati psihologiju. To je dug put, a sve služi poslu koji radim. Smatram da nikada ne smijemo umiroviti svoj duh.

Zanimaju nas vaše rutine u svakodnevnom životu.

Moje dnevne rutine razlikuju se s obzirom na sustav rada i slobodno vrijeme. Ako radim, moje rutine određuju rasporedi snimanja. A u vremenu koje mi preostane veliku pozornost pridajem snu. Kad se probudim, jako volim provoditi vrijeme sama sa sobom. Kad je riječ o vremenu koje odvajam za sebe, vrlo sam osjetljiva i jasna. Nikoga ne puštam u taj prostor. Provodim vrijeme sa sobom, razmišljam, igram se sa psima. Bilo da radim ili ne radim, čitanje je stalan dio moje dnevne rutine. Drago mi je što imam tu naviku i pokušavam je prenijeti na generaciju koja slijedi. Iako je tehnologija sve olakšala, smatram da je okretanje stranica nešto vrlo posebno, kao i to kad te sa svakom stranicom nešto novo zanima, kad upoznaješ novi svijet, kad se veseliš kupnji nove knjige. Imam i rutinu vježbanja i nikada ga ne zanemarujem. Jer radim svojim tijelom, imam samo jedan instrument i dobro znam da neću moći raditi ako ga izdam. Tijelo je zaslužno za to da ostanem aktivna na sceni i da mogu odglumiti svakakve uloge. Ono mi ne smije postati zapreka.

Viđam se s prijateljima. Imam dobre prijatelje u životu i jako ih cijenim. Možda mi je najveće postignuće to što imam dobre i bliske prijatelje i trudim se ne zanemarivati ih. Kako godine idu dalje, ono što imate, vaše osobe i vrijednosti, postaju nešto što trebate pratiti i čime se trebate baviti. Zbog toga pridajem veliku važnost svojim prijateljstvima. Jer i prijatelji oduvijek pristupaju meni s tim vrijednostima. Sljedeća je moja rutina odlazak u kino. To što je svaki film dostupan kod kuće meni nije ništa promijenilo. Svakako idem gledati jedan ili dva filma tjedno. Pratim i predstave koliko mogu. Važno mi je pratiti nove kolege i novoosnovana kazališta. Jako volim putovati. Ako imam vremena, volim svaki mjesec otkrivati nova mjesta i nove kulture. Upoznavati ljude, osjetiti atmosferu, čuti drugi jezik, okusiti nove okuse... sve je to vrlo posebno i smatram da to treba raditi. Budući da u zadnjih 10 godina života mogu biti puno opuštenija u tom smislu, to mi je postao princip i svakako ga provodim u djelo.

A ako pitamo za najteža i najljepša vremena u vašem životu?

Budući da sam trenutačno na nogama i ovako vesela, osjećam se kao da sam zasad prebrodila teška vremena u svom životu i njihove tragove, no ne znam što će donijeti budućnost. Pojam teškoća jako se mijenja s godinama. Ono što sam u 20-ima ili 30-ima promatrala kao teškoće u ovom mi se trenutku čini kao problemi koji se mogu riješiti vrlo lako i praktično. Najljepša je strana ovih godina to što se pojavila slatka ravnodušnost. Mirnije i jasnije mogu izraziti ono što mi je na srcu i umu. Umjesto da razmišljam o tome je li nešto u redu, odabirem biti iskrena. A kad ste takvi, od ljudi dobivate iskrenije reakcije. Kad se danas sjetim teškoća koje sam proživjela u prošlosti, vidim da sam nepotrebno gubila vrijeme na rješavanje nekih problema. Ili sam previše emocionalnim pristupom preuveličala problem i učinila ga nerješivim. Sada se moj pogled na teškoće dosta promijenio. Sve za što kažemo da je teško postaje teško. A sve što namjeravamo riješiti na neki će se način riješiti.

Što biste sada htjeli reći sebi u djetinjstvu?

Da proživim djetinjstvo. Jer moje je djetinjstvo čekalo razdoblje nakon što sam odabrala glumu. Zbog kulture i obiteljske strukture iz koje sam došla zrelost se smatrala vrlinom. Sada bih sebi u djetinjstvu rekla: 'Pusti zrelost, i tako ćeš kad-tad morati sazreti.' To što se u djetinjstvu nisam dovoljno igrala natjeralo me da se igram bar na sceni, a to sam odlučila proširiti na svoj cijeli život.