Više od 50-ak borkinja i boraca, što onih koji treniraju za mečeve, što onih koji su u tajlandskom boksu našli sjajnu tjelesnu aktivnost i rekreaciju, 'znojilo' se ove srijede u jednom od termina u Kineskom paviljonu na Zagrebačkom velesajmu.

Uz mnoštvo detalja što jasno sugeriraju da je to dom KTB-a Tigar Cikatić, kluba koji je svojevremeno uz diskoteku The Best, u kompleksu SC Mladost, držao legendarni hrvatski borac Branko Cikatić, pionir kickboxinga i tajlandskog boksa na ovim prostorima i čovjek koji je hrvatskim borcima otvorio vrata Japana te u kojem je imao status božanstva.

Naime Cikatić je bio prvi pobjednik turnira K-1 Grand Prix u Japanu u travnju 1993. godine. Sve tri borbe završio je nokautom, a u završnici je pobijedio slavnog Ernesta Hoosta. Turnir je osvojio s 38 godina i 208 dana te je i danas najstariji borac kojemu je to uspjelo. Legendarni Hrvatski tigar bio je i osvajač brojnih europskih i svjetskih titula u tajlandskom boksu i kickboxingu.

Okončavši borilačku karijeru, Cikatić se posvetio treniranju, a među zadnjima koje je savjetovao bio je i Antonio Plazibat, koji je 2017. godine također osvojio K-1 Grand Prix u Tokiju.

Ubrzo nakon toga se razbolio. Borio se, kao i uvijek, ali u ožujku 2020. izgubio je bitku.

Naravno, nakon njegovog preranog odlaska KTB Tigar Cikatić stavljen je u mirovanje (op.a., time što su ga i u Hrvatskom savezu tajlandskog boksa izbrisali bez ikakvog sentimenta). Potom je došlo do dogovora i suradnje s aktualnim trenerom Srđanom Špirkom i prebačen je na zagrebačku adresu. I prošlog mjeseca klub je doživio potpunu afirmaciju jer u 1. kolu Prvenstva Grada Zagreba sudjelovali su i njegovi borci, na što je posebno ponosna Ivana Davidovski Cikatić, danas predsjednica KTB-a Tigar Cikatić.

'Jako sam sretna i ponosna što smo uspjeli ponovo aktivirati Brankov klub jer znam koliko mu je on dao znanja, ljubavi i snage. Svi jako dobro znamo koliko je živio taj sport i želio da mladi ljudi budu u njemu, da žive sportski i da se jačaju fizički i mentalno. Klub je osnovan još za vrijeme Domovinskog rata. Djelovao je na području Zagreba, na Mladosti, i bio jedan od najboljih u Hrvatskoj. Kada je Branko preminuo, dobivala sam jako puno poruka podrške, a mnogi su mi napomenuli da su trenirali u njegovom klubu i da im je bio idol zbog kojeg su krenuli u taj sport te da im je pomogao i razgovorom da izdrže neke od svojih teških životnih borbi i da ne skrenu sa životnog puta. To mi je davalo snagu kroz težak i bolan period života nakon što je Branko preminuo. Tek tada sam shvatila koliki je bio čovjek i prvenstveno svojim borcima i članovima kluba i psiholog, a za trenera je jako važno da to ima u sebi i da zna kako pripremiti borca za borbu. Sretna sam što smo ušli u suradnju sa Srđanom Špirkom jer je on upoznao Brankovu mentalnu i sportsku snagu kao njegov učenik i borac. Sigurni smo da je Branko na sve ovo što radimo, a radimo isključivo kao uspomenu na njega, jako ponosan. Plan nam je odlaziti na mnoge evente, dovoditi mnoge poznate bivše borce u tajlandskom boksu i organizirati seminare. Želja nam je približiti tajlandski boks najmlađim članovima da nauče što je to. I da to nije samo gruba tuča, nego nešto mnogo više i plemenitije. U budućnosti mi je želja da naš klub organizira i veliki memorijalni turnir za Branka, koji bi se održavao svake godine, jer je on to zaslužio', naglasila je Ivana.

Cijelog sebe klubu je dao i Bruno Cikatić, danas 21-godišnjak koji se prije dvije godine iz Splita preselio u Zagreb kako bi trenirao boks kod Leonarda Pijetraja. Naravno, boks mu je primarni sport, ali nakon što odradi trening u Dubravi, navečer je u Novom Zagrebu, stavlja fokusere i priključuje se Špirkovim treninzima.

'Boks je moj sport broj jedan, ali osjećam ljubav prema tajlandskom boksu jer se njime bavio moj otac. Želio je svoje znanje prenositi na druge. I zato bih želio s ovim klubom također ući u ovaj sport, kako bih i ja učio o tajlandskom boksu. Naravno, zanima me i muay thai, kickboxing... a sve je to bila i ljubav mog oca', s velikim je ponosom u glasu rekao Bruno, dodajući da obnaša i ulogu tajnika.

Svjestan je da prezime Cikatić izaziva respekt u borilačkom sportu i da je to također magnet za sve one koji su spremni učiti o tajlandskom boksu.

'Iskreno, kada je klub postojao, ja se nisam ni rodio, ali kad se govori o njemu, kažu mi da su svi koji su nešto predstavljali u ovom sportu prošli kroz njega. I vidimo iz dana u dan da raste interes za dolazak u naš klub. Evo, u prvom službenom nastupu imali smo pet boraca, a vjerujem da ćemo do drugog nastupa imati već kojeg borca više.'

Kako to da niste u tajlandskom boksu, već ste izabrali samo - boks? I što vam je otac rekao kada ste mu rekli da ulazite u ring?

'U boksu sam šest godina, sada sam već odradio i šest seniorskih mečeva. Nema tu nekih uspona i padova, odnosno razine na kojoj ste. Svi se borimo za prvo mjesto. Treniram, radim. Bio sam u kategoriji do 76 kilograma, ali spuštam kilažu i sada sam u kategoriji do 71 kilograma. Lakše mi je, bolje se osjećam. U amaterskom sam boksu, a tu su prvo državna prvenstva, potom europska i na kraju svjetska. Postoje i međunarodni turniri, razne boksačke lige, ali u amaterskom boksu samo se skuplja iskustvo. I tek kada se uđe u profi boks, onda se gleda koji si na ljestvici, kakav si... A što mi je otac rekao? Ha, ha... Meni nije rekao ništa, ali je zato komentirao mami. Doduše, kad me prvi put vidio da idem na trening, samo mi je rekao: 'Radiš veliku grešku.' Mislio je da ću prolaziti kroz veliku patnju i bol, kao što je i on prolazio. Kad sam ušao u dvoranu, odmah sam se zaljubio u boks i samo sam nastavio raditi. Došao me pogledati nakon nekoliko treninga, vidio je da to ima smisla, da imam srca, a kada je pogledao prvi meč, rekao je mami: 'Neka nastavi, hrabar je.' Na moju veliku žalost, jer sam maštao da me i on trenira, tada je već bio bolestan i jednostavno nije mogao. Žao mi je što nisam učio od njega, jer imao je stvarno veliko znanje. I svi koji su mi rekli da ih je on trenirao naglasili su da je znao biti brutalan, ali da ih je jako puno naučio.'

Vidite li se ipak jednog dana u tajlandskom boksu? Jer siguran sam da postoji posebna emocija.

'Naravno. Jako me zanima. Već sam i odrađivao treninge, čisto da probam svladati tehniku. Ali zasad samo više iz znatiželje. Iskreno, ne razmišljam o tome hoću li ikad imati takav meč ili ne. Ali tko zna što će biti u budućnosti? A što se kluba tiče, cilj mi je podići ga na najvišu moguću razinu. Da se digne na nivo na kojem je nekad bio, na što bi moj otac bio jako ponosan.'

Kako to da ste odlučili otvoriti KTB Tigar Cikatić u Zagrebu? Ipak ste vezani uz Split.

'Kao prvo, moram zahvaliti Savezu tajlandskog boksa Grada Zagreba jer su nas primili i dali nam priliku da se aktiviramo i natječemo. Konkurencija među klubovima je zdrava i siguran sam da može samo rasti. A što se preseljenja kluba u Zagreb tiče, čak mi je i draže nego da je ostao u Splitu. Kao prvo, klub je imao tradiciju i svi koji se sjete kluba Tigar Cikatić, sjete ga se na Jarunu, uz Savu. A i sjećam se kada je tata održavao treninge u Splitu da je non-stop imao problema. Recimo, organizirao ih je u osam sati ujutro i nitko ne bi došao. Pa je pomaknuo na devet sati i opet nitko ne bi došao. Tek kada je pomaknuo na deset sati, ljudi bi počeli dolaziti. Eto, njima je trebalo komocije, a u sportu se podnose brojne žrtve. Mislim da je to tatu prilično razočaralo.'

A dok se Bruno ne primi (i) tog dijela posla, odnosno treniranja, o borcima se brine Srđan Špirk, dugogodišnji natjecatelj u tajlandskom boksu i kickboxingu. Kao sportaš, u periodu od 2004. do 2007. godine osvojio je nekoliko naslova profesionalnog prvaka Europe, naslove interkontinentalnih prvaka, treće mjesto na svjetskom muay thai prvenstvu u Bangkoku te brojna državna prvenstva u tajlandskom boksu i kickboxingu, a ujedno je nekoliko puta bio proglašen najboljim borcem na raznim turnirima u Hrvatskoj. Jedan je od rijetkih sportaša u borilačkom sportu koji je uvršten i u prvi Hrvatski borilački almanah uz najveće legende tog sporta. Trenira ga 20 godina, a kao trener aktivan je deset godina u natjecateljskom i rekreativnom dijelu. Zanimljivo, osim što je bio Cikatićev učenik, bio je i trener u vrijeme u kojem je Branko vodio klub.

'Branko je bio užasno strog trener, nije puno govorio. Svi smo ga se bojali kad bi dolazio u dvoranu. Ali bio je to pozitivan strah, koji danas razumijem, odnosno što je želio postići. Imao je ogromno iskustvo koje se vidjelo u ringu, ali i izvan njega. I onda kada imaš takvog trenera i čovjeka uz sebe, ali i iza sebe, to je neprocjenjivo', prisjetio se Špirk, a jednom Cikatićevom mišlju vodi se i on.

'Za slabiće nema mjesta. Zbilja je imao čvrst gard, uvijek je imao odnos trener - borac, ali svi smo u njega imali strašno puno povjerenja. Uvijek je bio na dispoziciji, spreman pomoći. Iako to zbog njegovog stava čovjek ne bi baš osjetio. Također, kada je vidio da je netko potencijal, on bi ga dodatno gurao i motivirao. Ono što me posebno dojmilo bila je njegova posvećenost sportu. Strašno se borio protiv droge, protiv kriminala. I zato je bio sretan što je kod nas u to vrijeme treniralo jako puno policajaca i vojnika. Ono što je kod njega bilo jako vidljivo bio je nacionalni ponos, ali prije svega ljubav prema ovom sportu. Ali koliko god bio karizmatičan, s nama nije dijelio ni suze, ni smijeh. A da je bio prilično 'hladan', najbolje sam doživio nakon što sam osvojio naslov europskog prvaka. Naravno, ja sam se sav ponosan vratio kući i Branko me nazvao da mu pokažem pojas. Kada sam došao s njim, samo mi je hladno rekao: 'Sad možeš kući.' Ali shvatio sam njegovu poruku, odnosno nije htio da se umislim, već da i dalje nastavim trenirati. Dakle, tek s odmakom čovjek shvati koliko je Branko bio posvećen sportu, koliko je želio pobjeđivati i zato sam s ponosom prihvatio ovu mogućnost da pod njegovim prezimenom stvaramo nove borce, ali prije svega ispravne ljude i istinske sportaše', istaknuo je Špirk.