Počelo je s Fiorentinom 1961. godine u Kupu kupova, a uslijedili su Juventus, Bologna, još jednom Fiorentina, dva puta Milan, Torino, Perugia; Atalanta i Parma. Ukupno deset susreta u kojima je Dinamo poražen sedam puta, uz tri remija i gol razliku od čak 6:19.

Zašto bi sada moglo biti drugačije? Udineseu je dovoljan i bod za prolaz, stoga se mogu koncentrirati na čuvanje svoje mreže bez pretjeranih ofenzivnih ambicija. S druge strane postoji jedna sličnost između njihove realizacije i stanja u državi: u banani su. Udinese ima četiri utakmice na svom terenu bez pobjede, s tim da u zadnja tri nisu zabili gol. A igrali su protiv Chieva i dva puta protiv Reggine.

Ipak, Quagliarela, Di Natale i Pepe, trolist reprezentativaca iz Friulija, dovoljno su upozorenje na golem ofenzivni potencijal Udinesea.

Uostalom, Dinamo priliku mora graditi na sebi. U nedostatku Mandžukića i Moralesa, prvenstveno napadača hrvatske reprezentacije oko kojih su se vrtjeli najslavniji dosezi ove generacije (Amsterdam i Prag), popis aduta je tanak. U prvom redu, tu je drski Ibanez koji može zabiti iz svlačionice, ali još se adaptira na igru u veznom redu. Dalje, tu je sve bolji Sammir koji u velikim utakmicama zna bljesnuti, a i Balaban može 'nabosti zrno'.

Brojni koncepcijski problemi u Dinamovoj igri sugeriraju na novi rez u gubitničkoj povijesti na Apeninima, ali pola modre svlačionice nije sigurno za svoj status sljedećeg proljeća, a baš im se u Italiji pruža prilika da osiguraju mjesto u sastavu i na proljeće.

Uostalom, na tribinama će biti i oko 1.000 navijača iz Hrvatske, kulisa će biti europska i isprika nema. Izgubiti se smije, ali uz maksimum trke, koncentracije i zalaganja. Katastrofa iz Londona bila je i više nego dovoljna za jednu sezonu.