Tema pod naslovom 'Ima li Hrvatska bolje rješenje za klupu reprezentacije od Nike Kovača?' izazvala je kod analitičara community portala velik interes. Analizu Losoviusa prenosimo u cijelosti:

Niko Kovač mora otići! Ne zato jer je to nečiji hir ili zato što trenere treba kazniti nakon jednog ili dva loša rezultata, već zato što je odlučio prebaciti odgovornost sa sebe na igrače te zato što se čini da hrvatska reprezentacija igra sve lošije. U osnovi, dogodile su mu se iste stvari kao i Štimcu (tekst o tome OVDJE) pa će i konačni scenarij tako biti isti. Kao što je i nakon Štimčeve smjene trebalo pronaći nekog tko će odraditi posljednje dvije utakmice ciklusa, tako i sada treba pronaći izbornika za ove dvije (vjerojatno konačne) utakmice kvalifikacija, jer Italija neće kod kuće dopustiti poraz protiv Norveške. No, kako je najlakše samo otpustiti nekoga, treba se zapitati - prema kojim bi kriterijima (modelu ako hoćete) trebalo zaposliti novog izbornika?

MODEL KARIZMATIK

Nije slučajno da su posljednja tri izbornika hrvatske reprezentacija došla na to mjesto zapravo sličnim putem. Slaven Bilić i Niko Kovač kao jedinu pravu referencu imali su odlične igre mlade reprezentacije, dok je Igor Štimac (pomalo i zapanjujuće) tu referencu stekao prije svega svojim komentarima na HRT-u i općenito pojavom u hrvatskom nogometu. Sva trojica taj posao mogu zahvaliti prije svega karizmi koju su stekli tijekom igračke karijere, jer da nisu bili proslavljeni reprezentativci, njihova bi šansa da dođu na kormilo reprezentacije bila ravna nuli. Model postavljanja neiskusnog izbornika s velikom igračkom karizmom davao je uspjeha i nekim drugim reprezentacijama u povijesti (od čega je najbolji primjer Franz Beckenbauer), ali ostaje silno rizičan, a priča o neuspjehu više je nego onih o uspjehu. Za Hrvatsku, Bilić je priča o (relativnom) uspjehu uz puno oscilacija, dok su i Štimac i Kovač više minus nego plus. Pravo je pitanje - je li to ujedno i jedini model koji Hrvatska sada ima na raspolaganju?

MODEL PROVJERENI STRUČNJAK

U svjetskim razmjerima, puno je češći model postavljanja iskusnih stručnjaka (koji su pomalo i umorni od klupskog ritma) na mjesto izbornika (Capello, Scolari, Hitzfeld, Del Bosque kao samo neki od primjera s proteklog SP-a), a koji garantiraju ogromno iskustvo, znanje i mirnoću. Nekoć, to je bio i hrvatski model, koji međutim više nije moguć...

Osim Ćire Blaževića, čije trenerske reference i nisu bile toliko bogate (barem kada se usporede s ostalima), Hrvatska je u devedesetima i početkom novog milenija imala zapravo odlične trenere na raspolaganju. Otto Barić imao je velikih uspjeha u Austriji i trener je koji je mahom priznat u cijeloj Europi, Mirko Jozić i danas je legenda u cijelom Čileu, gdje je osvojio Copa Libertadores (a vodio je i naše ‘čileance’), Tomislav Ivić je antologijski trener u europskim, a ne samo hrvatskim okvirima, a bili su tu i vrlo dobri treneri kakvi su Skoblar ili Poklepović. Svi su oni mogli ponuditi relativno visok stupanj ekspertize i reference koje u potpunosti odgovaraju kvalifikacijama za hrvatskog izbornika. Danas, međutim, takvog čovjeka nemamo...

ŠTO IMAMO?

Od srednje generacije hrvatskih trenera, među koje spadaju Cico Kranjčar, Branko Ivanković, Nenad Gračan i mnogi drugi ne postoji niti jedan trener koji se može pohvaliti bilo kakvim europskim postignućem. Bilićevo treće mjesto i utrka za prvaka u Turskoj vjerojatno je najbolje što je ijedan naš trener postigao u posljednjih desetak, pa i više godina. Ako isključimo Tudora i Bilića, koji jedini sudjeluju na europskom tržištu, svi naši treneri vjerojatno bi bili ‘kruha gladni’ kada ne bi postojao bliski ili daleki Istok, gdje se uvijek može naći poneki šeik ili kineski vlasnik voljan iskeširati dovoljno novaca kako bi ga se navlačilo sezonu ili dvije. I čini se kako je to i plafon cijelog jednog ešalona hrvatskih stručnjaka. To nije loše, ali nije niti blizu onih referenci koje su nudili Barić i Jozić, a kamoli Ivić

U osnovi, model ‘karizma’ i manjak iskustva nije se pokazao dobar (iako nije bio katastrofalan) u posljednja dva pokušaja, dok iskusnih stručnjaka s rezultatima na visokoj europskoj razini više nemamo. Vratiti nekoga od njih također ne bi imalo previše smisla, jer kao što je Zvone Boban jednom lucidno rekao - ‘nitko ne voli podgrijanu juhu’.

PRAVI PROBLEM

U takvom okruženju, kada nema smisla vraćati Bilića, a Tudor je tek došao u PAOK, uvozno se rješenje nekako nameće (također, Halilhodžić ima ugovor s Japanom, kojeg bi bilo teško razvrgnuti). Kada se priča o stranim rješenjima, treba odmah prestati maštati o trenerima kakvi su Klopp i Ancelotti, jer njihove su plaće nešto što si može priuštiti vjerojatno manje od deset najvećih europskih klubova. U tom kontekstu, treba biti bolno svjestan koliki su financije zapravo problem u cijeloj priči. Naime, ako se pogleda tablica plaća izbornika sa prošlog SP-a, Niko Kovač je treći odozdo, a relativno gledajući je najslabije plaćen izbornik od svih. Da li onda doista trebamo očekivati da ćemo od svih reprezentacija koje imaju nekakve ambiciji mi baš biti ti koji ćemo najmanje platiti izbornika, a postaviti pred njega visoke kriterije? Naravno da niti Štimac niti Kovač neće postati bolji treneri ako bi ih se više platilo, ali ipak treba razumjeti kakvu ‘robu' te razinu kvalitete i ekspertize se može dobiti po kojoj cijeni.

U tom kontekstu, proslavljeni strani treneri nisu opcija, jer HNS u najuspješnijim godinama uprihodi viška dva milijuna eura, a bilo bi iznimno rizično gotovo kompletan iznos obećati izborniku i njegovom stožeru (koji bi također bio višestruko skuplji nego je postojeći). U slučaju da se propusti SP, HNS bi tada vjerojatno došao na rub bankrota, čime taj model postaje preriskantan. Postoje neki mlađi i iznimno kvalitetni europski stručnjaci kakvi su Montella ili Yakin (Slomka je također opcija), ali pitanje je koliko bi oni u ovoj fazi karijere bili spremni voditi reprezentaciju te da li i to financijski ima smisla. Teoretski, i jednom i drugom bi uspjehom na velikom natjecanju značio korak naprijed u karijeri, pa stoga bi im pozicija vjerojatno bila zanimljiva. Osim toga, rizik sa izbornikom strancem najbolje je upoznala Srbija, koja je dovela Dicka Advocaata, koji je prvo odbio živjeti u Srbiji, da bi kasnije pokazao da se ne zna nositi s igračima takvog mentaliteta. Slične bi probleme mogla imati i naša reprezentacija, ako bi izbor pao na proslavljenog stranog eksperta.

TREĆI MODEL?

Posljednje rješenje, koje se po napisima u medijima čini i najizglednije, vjerojatno je najlošije od svih spomenutih. Postaviti na čelo reprezentacija trenera kakav je Tomislav Ivković, Ante Čačić, Zoran Mamić ili bilo koga od cijele suite koja se spominje po medijima ne donosi nikakvu kvalitetu više. Sudeći prema izvorima novinara koji su bliski Zdravku Mamiću novi izbornik postat će Ante Čačić, a nikoga ne bi iznenadilo da mu desna ruka bude Zoran Mamić. To bi zaista bio pravi presedan i daleko najlošije rješenje!

Kod trenera-karizmatika bez iskustva najveća je prednost što dolazi kao netko povezan s igračima, dok trener s iskustvom i pravim rezultatima automatski ima autoritet, toliko potreban u svlačionici hrvatske reprezentacije. Treneri kojima je plafon ili HNL ili ‘prvenstvo Azije’ nemaju niti jedno niti drugo. Samim time, teško je zamisliti na koji bi točno način donijeli pomak unaprijed, jer i sami igrači vide nesrazmjer toga da oni igraju za najbolje europske klubove, a da ih vodi čovjek koji istima nije niti primirisao.

Ako je ikako moguće, trebalo bi pronaći nekog poput Montelle ili Yakina, koji su se pokazali kao briljantni taktičari (a vjerojatno ne bi bili preskupi) jer u protivnom ćemo uvesti i treći model odabira izbornika, koji je vjerojatno najopasniji od svih. Dosad, moglo se reći kako smo postavili Bilića, Kovača ili Štimca slično kao što je Nizozemska postavila Rijkaarda ili Van Bastena, pa je to model koji ima opravdanje. Također, postavilo se Barića, Blaževića ili Jozića jer su imali renome i rezultat. Novi uži izbor kandidata postavlja model na kriterijima - stoji na raspolaganju, solidan u HNL-u. A to je stranputica kojom se ne bi smjelo krenuti...