Postoji neka čudna navika, gotovo potreba, da se nakon svake bolje predstave nogometne reprezentacije SAD-a potencira priča kako su Amerikanci otkrili nogomet. Kao, eto napokon su došli na naše. Iako je TeamUSA pratio rekordan broj gledatelja, učinivši utakmicu drugim najgledanijim sportskim događajem iza nedodirljivog Super Bowla, Amerikanci nikako nisu došli na naše. U Brazil su ponijeli ono svoje, tvrdoglavo američko.

Gledanje utakmica SAD-a na Mundijalu podsjetilo me je na NBA ligu. Na neke stereotipe o igranju košarkaške igre bez velikih fundamentalnih vještina, bez visoke taktičke obučenosti, oslanjajući se na visok tempo, nevjerojatne fizikalije i atraktivnu igru. Naravno da to nije sve tako jednostavno, ali ilustracija je onoga njihovog što su ponijeli sa sobom. Ekipa koju je okupio Klinsmann je jedna prosječna skupina nogometaša, za osminu finala Svjetskog prvenstva rekli bismo čak ispodprosječno talentirana, bez zvijezda koje odskaču kvalitetom i uz sasvim jasna ograničenja u određenim fazama igre, ponajprije u izgradnji napada.

Upravo američki veznjaci Bradley i Jones imaju najviše krivih dodavanja. Količina pretrčanih kilometara ne iskače iz nekih 'normalnih' okvira. Iako predvode sve ekipe s ukupno pretrčanih 496,8 km, imponira jedna druga stvar. Dok prosječan nogometaš za vrijeme 90 minuta prijeđe 10-ak kilometara i to na način da hoda, lagano trčkara ili trči, a u punom sprintu, po procjenama stručnjaka, provede od 5-8% vremena. Pod sprintom se smatraju vrijednosti od 7 metara u sekundi, okvirno barem 21 kilometar na sat. Dakle, u sprintu je teško odraditi više od nekih 700 metara. Do tih podataka za Prvenstvo još je nemoguće doći, međutim nekakvim odokativnim procjenama uvjeren sam kako vezni igrači SAD-a imaju i preko kilometra šprinta u nogama.

Zaista je teško povjerovati koliko su brzi, fizički moćni i jaki u duelu. Ta energičnost, agresivnost i agilnost je ono što su ponijeli sa sobom i čime su zapalili SAD za nogometom. Upravo je to zaštitni znak baš svakog američkog sporta (osim možda bejzbola) i tom kontekstu ne treba čuditi zanimanje za nogomet 'tamo preko bare'. Da nastavimo, u kontekstu navedenog iz ove perspektive izostavljanje zaštitnog znaka reprezentacije Donovana ima itekakvog smisla. Vjerojatno igrač s najviše talenta ostao je doma jer se ne uklapa u uvjete što se tiče fizičke i taktičke spreme. S takvim predispozicijama ekipe očekivano su stekli glas moćne kontraške ekipe.

Sinoć su naletjeli na jednako fizički moćnu ekipu Belgije. Ekipa koja, osim fizički moćne obrane i veznog reda, ima nevjerojatnu količinu talenta i individualne kvalitete u svim linijama. U takvoj situaciji očekivali bi kako će Belgija voditi glavnu riječ. Međutim, tu se javlja ona američka drskost, koja je u sportu potpuno pozitivna stvar. Jednostavno su odlučili pokušati pobijediti, pokazati hrabrost i ne razočarati igrom, odbili su čekati sretan odbijanac i, usprkos svim ograničenjima, pokušali parirati Belgiji igrom. Od prve minute se vidjelo da su Crveni Vragovi kvalitetnija ekipa, no to nije spriječilo Klinsmanna da podigne svoju zadnju liniju na 35-40 metara, spusti loptu na zemlju i kombinatornom igrom pokuša doći u šanse. U najavi utakmice obećao je napadački mentalitet, samopouzdanje i lijepu igru. Shvatili su pozitivan pristup kao obvezu i svakako možemo reći kako je pokušao održati obećanje.

Iako ih je nevjerojatni vratar Howard spasio od katastrofe, Amerikanci, naravno uz pomoć i zasluge Belgije, su nam pružili odličnu utakmicu nevjerojatno visokog tempa, suludo otvorenu i sadržajnu. Vjerojatno najzanimljiviji remi bez golova koji sam ja ikad gledao. Samu je utakmicu, uz spomenutog Howarda koji ju je provukao do produžetaka, presudila činjenica što je Wilmots na klupi imao mnogostruko više nogometnog talenta nego što ga imaju svi registrirani američki nogometaši zajedno. Velik faktor je igralo to što je na drugoj strani stajala zadnja linija koji čine 4 stopera, ispred njih Witsel i Fellaini dok u napadačkoj liniji su motorični igrači koji pomažu veznom redu u fazi kad protivnik ima posjed lopte. Čak i u takvim uvjetima vidjela se spremnost Amerikanaca, međutim ona je anulirana, nije donosila premoć na kakvu su navikli.

Belgijci su momčad koja možda ne koristi pun potencijal svojeg napada, ali je sposobna ubaciti u višu brzinu. Na ovom Mundijalu golove su dali u 70., 80., 88., 77., 93. i 105. minuti, dok su primili gol Greena i penal protiv Alžira. Po sličnoj špranci su djelovali i večeras , čekali su pad u protivnikovoj igri da podignu svoju razinu i da se otvore. Iako nisu uspjeli završiti u regularnom dijelu, de Bruyne pogađa odmah na početku produžetaka, a onda napokon dočekuju i kontru te povećaju rezultat na 2:0 za, činilo se, kraj priče.

Ali što još više imponira od kondicijske spreme, Amerikanci, iako izmoreni zbog desetkovanosti ozljedama, ne odustaju. U svojoj drskosti pritišću uljuljane Belgijance, koji su se i sami potrošili u ofenzivi, te zabijaju gol i dolaze u situaciju da zabiju i za izjednačenje. Međutim, nije čak bitno da ne odustaju, važno je da i tim zadnjim napadima ne prilaze stihijski i histerično, drže se svog plana i vjeruju u njega. U ono što bi za većinu ekipa bio očajnički juriš, ulaze kontrolirano i organizirano, sa zavidnom količinom mentalne snage. Iako igrom nisu zaslužili neki sretni odbijanac, siguran sam da je većina željela da ih Fortuna ipak nagradi nekakvim poklonom koji bi odveo utakmicu u raspucavanje.

Na kraju se ovaj tekst pretvorio u svojevrstan hvalospjev Amerikancima. Svaka čast i maksimalno poštovanje za Kostariku i Kolumbiju, međutim Amerikanci su prikazali pristup koji bi nogomet trebao učiniti još zanimljivijim. Fizička dinamika, kroz veću aktivnost i energičnost, da dodatno ubrza igru, kombinirano s mentalnom čvrstinom koja podrazumijeva savršenu pripremu za protivnika, razradu plana i poštovanje tog istog plana na terenu. U tekstu o taktičkim pogreškama izbornika BiH sam napisao kako je problem naših prostora što nismo shvatili kako je nogomet igra uloga, stoga unatoč talentu pate rezultati. Amerikanci su to shvatili, upravo s time nadoknađuju manjak talenta. A možda je naša sudbina kaskati za njima desetak godina.