Kako čitateljstvo Tribine.hr već zna da sam u 'zrelim godinama', to mi daje pravo da se osvrnem i na početke igračke karijere Josipa Kuže u dresu Dinama. Mi iz unutrašnjosti Hrvatske opijeni rezultatima generacije s kraja šezdesetih, koja je do sada osvojila jedini Europski kup - današnji kup UEFE, još dugo smo redovno dolazili na Dinamove utakmice u većem broju. Sjećam se dobro njegovih igračkih početaka. Ugledavši ga prvi puta na travnjaku, prije mi je sličio na nekog bubnjara iz tada popularnih VIS sastava (vokalno-instrumentalni sastav) što je preteča današnjih bendova.

Kada je prije utakmice (ne znam točno tko je igrao) izišao na zagrijavanje, visok, mršav, s kosom do ramena (ne baš gustom), tananih nogu… Izgledalo je kao da nam je netko pripremio skrivenu kameru, svi smo se pitali tko je ovaj. Zbijali smo šale da je vjerojatno zamolio upravu Dinama da malo protrči travnjakom. Sličio je na sve prije nego na nogometaša. Međutim kada je iz utakmice u utakmicu pokazao da je materijal koji se rijetko pojavljuje, postao je vrlo popularan, možda upravo i zbog svog neobičnog izgleda u to vrijeme. Publika je naprosto obožavala igru koju je pružao. Kasnije se pokazalo da nije bio sklon ozljedama, da je pravi tehničar, a igra glavom zbog visine, davala mu je strahovitu prednost u vlastitom šesnaestercu. Sve visoke lopte koje su dolazile s lijeve ili desne strane, a tada je nogomet bio naglašeno igran preko krila, bile su mu lak plijen. Vjerojatno su protivnički treneri zbog njegove visine i zbog njegovog gospodarenja u šesnaestercu mijenjali taktiku za igru s Dinamom.

Odmah s prestankom aktivnog igranja prihvatio se trenerskog posla i danas mislim da je jako malo trebalo da postane svjetska klasa. Da zna svoj posao, dokazao je gotovo svuda gdje je radio. Počev od klubova s ovih prostora do reprezentacije Albanije gdje je bio izbornik. Upravo on je postavio temelje albanske reprezentacije po kojima se i danas radi i vjerojatno bi i potrajao kao izbornik da nije imao pored zdravstvenih problema (predinfarktno stanje) i drugih poroka. Jesu li ti poroci bili toliko veliki koliko prikazuje žuta štampa, a koje i on osobno ne poriče, ne želim komentirati jer nisam bio u njegovoj neposrednoj blizini da bih o njima mogao vjerodostojno suditi. Ono što mislim da mu je najviše smetalo u karijeri je njegova otvorenost kada su u pitanju stavovi. Očito da je tu principijelan i da svakom kaže što misli, a ponekad to netko ne voli čuti.

Slobodno možemo reći da je on bio kamen temeljac ugrađen u uspon ZM. Pod njegovom trenerskom palicom izrasli su Čorluka, Modrić i još poneki koje je ovaj potonji uspješno, vrlo uspješno transferirao za veliki novac. Da je bilo pameti i znanja samo još godinu-dvije i da ga se ostavilo s tom generacijom da s njom radi to vrijeme, Dinamo bi vjerojatno danas imao karizmu jednog Celtica ili Ajaxa, odnosno bio bi gotovo stalni sudionik glamura zvanog Liga prvaka, a ne bi se zadovoljavao kvalifikacijama sa šerifima i ludogorcima. Samim tim i Josip Kuže bio bi veća veličina nego sada, iako je za mene i sada veliki igrač i trener, a o ljudskim osobinama ne mogu govoriti jer ga dovoljno ne poznajem.

Obzirom da Kuže o svojoj bolesti govori kao o normalnoj stvari, da je prebolio i bivše loše zdravstveno stanje, nadam se da će i sada tako prići svemu ovome i iz ove bitke izaći kao pobjednik, što mu od srca želim.