I baš zbog toga toliko dobro prepoznajemo simptome, a svi skupa možemo se samo nadati da nećemo trpjeti posljedice te opasne bolesti. Jer samo su dvije varijante moguće; Niko Kovač ili prodaje iluzije naivnima ili je sam uvjeren u njih. Iako je prva varijanta poprilično cinična, i dalje je bolja od druge, jer je ona daleko opasnija, što smo mogli dobro vidjeti pri kraju mandata Igora Štimca. Lažov je uvijek bolji od čovjeka kojim vladaju zablude, jer laž je racionalna, dok zabluda nije.

A sve je skupa počelo već protiv Cipra...

Niko Kovač već je kako postavom, tako i izjavama prije, ali i poslije utakmice protiv Cipra najavio da će ovo biti ciklus tijekom kojeg bi trebala stasati nova hrvatska reprezentacija u koju će biti inkorporirani neki mlađi igrači, kao kamen temeljac u budućnosti, ali i ozbiljne karike na predstojećem Europskom prvenstvu u Francuskoj. Plan se činio poprilično racionalan i smislen - izgraditi prepoznatljivu igru s uigranim kadrom te igračima koji si vjeruju te prepoznaju međusobne prednosti i mane.

Samo ostvarenje plana počelo je pogrešno. Nakon utakmice protiv Malte Kovač je posegnuo za toliko u posljednje vrijeme traženim proizvodima iz 'tvornice iluzije', kakvu je za vrijeme svog mandata u pogonu držao Igor Štimac.

Prva iluzija: Sve je u redu

Nevjerojatno je zvučalo na kraju utakmice protiv Malte, momčadi koja spada u red onih na kojima se bilda gol-razlika (osim ako se ne želite uvjeravati da danas svi igraju nogomet), kada smo mogli čuti da je Niko Kovač – zapravo zadovoljan utakmicom. Uobičajen floskularni repertoar o težini prve utakmice i važnosti tri boda nije zaobiđen (tu treba pohvaliti i igrače jer ga također znaju napamet), ali je zato dodatno začinjen izjavom da je momčad u drugom poluvremenu dobro igrala.

Croatia 2 – 0 Malta // 9 September 2014by mmoied14
Na stranu sada činjenica da je Mandžukić na prevaru (o tome kasnije) izbacio protivničkog igrača te da smo igrali protiv za tri klase slabije reprezentacije. Važno je reći ovo: činjenica da je Hrvatska u drugom poluvremenu igrala bolje nego u prvom (je li uopće moguće lošije?) ništa ne govori o tome da je igrala dobro. Jer nije. Igrala je i dalje ispodprosječno, ali je pobijedila. Jer ipak, u našem su kadru igrači najvećih europskih klubova, a s druge strane hendikepirana momčad umornih poluamatera, pa je to bilo dovoljno za ta dva gola razlike. Ne pet. Ne šest. Dva... Ni više ni manje.

Stoga je izjava da je zapravo sve došlo na svoje, a momčad odigrala kako može i zna, samo podvaljivanje priče koja nema nijednu osnovu, osim u samostvorenoj iluziji našeg izbornika. Isto je radio Štimac, uz sada već uobičajen dodatak o navodnim kvalitetama protivnika, teškom probijanju 'bunkera' te zapravo isključivoj važnosti tri osvojena boda.

Druga iluzija: Nagovještaj zlatnog doba

Iako momčad nije nova, štoviše vrlo je slična onoj koja je igrala na Svjetskom prvenstvu, stvara se priča o tome da počinje novi ciklus, nešto sasvim novo i rijetko viđeno, koji će rezultirati igrom kakvu svi želimo vidjeti i pravim rezultatima, ali da je potrebno vrijeme za to. U međuvremenu moramo biti zadovoljni onim što vidimo. Oni koji to nisu namjerno podmeću klipove pod noge i otežavaju ionako težak izbornički posao.
Nagovještaj zlatnog doba u svojoj je osnovi stav da izbornik zna bolje od svih ostalih, samo mu nedostaje vremena da bi to pokazao. Najbolje se kod Kovača to vidi na primjerima Rakitića Kovačića, a oni očito ne igraju dobro na mjestima koja je za njih rezervirao Kovač, ali zbog inata ili čiste uvjerenosti u vlastitu genijalnost naš sadašnji izbornik, slično kao bivši Štimac, ne može odustati od svojih ideja. Kada im se postavi neko pitanje na tom tragu, kao što je poslije Malte napravio Vlaović, odgovori su britki i odriješiti, a svekoliku se javnost pokušava uvjeriti da su prave igre tek one iz kuta.

Zlatno vrijeme dolazi... Samo što nije. Slično kao i onaj lik iz Beckettovog remek-djela.

Treća iluzija iliti 'igrači su krivi za sve'

U svim lošim igrama i porazima igrači imaju svoj dio krivice, vjerojatno i veći od trenera. No trener ima tu odgovornost da brani igrače i preuzima krivicu na sebe. Zato taj posao i jest toliko težak i ne može ga raditi svatko. Igor Štimac koristio je igrače kao gromobran tijekom oluje, a Kovač još nije ponovio tu grešku, iako je odškrinuo i ta vrata započevši s tezom kako je on 'jedno pričao u svlačionici dok je drugo bilo na terenu'.
Ipak, i igrači ovdje zaslužuju svoj dio torte, a pogotovo Mario Mandžukić. Nakon što je protiv Islanda zbog brutalnog starta dobio crveni karton dodatno je srozao kako svoj, tako i renome cijele reprezentacije. Možda je u studiju HRT-a ljudima poput Prosinečkog i Vlaovića to simpatično ili čak smiješno, ali Mandžukićevo ponašanje to nikako ne bi smjelo biti. Jer suci gledaju igrače, gledaju reprezentacije, i pamte... A Hrvatska sigurno nije dobila nikakve dodatne bodove kod budućih arbitara zbog ponašanja jedne od svojih zvijezda. Možda je preko tjedna uzeo satove glume pa ih iskoristio tijekom utakmice, možda se jednostavno na trenutak zaboravio, možda je jednostavno takav i rođen s tim (a možda je to mejbelin). Sve to manje je važno.

Ni u jednoj utakmici, a ponajmanje u onima protiv ekipe kakva je Malta, hrvatski igrači ne trebaju se upuštati u glumatanja i provociranja protivnika kako bi za sebe i ekipu iskamčili prednost. Jarnijev potez protiv Jugoslavije još je donekle i razumljiv, ali Mandžin protiv Malte nikako nije. Ni razumljiv, ni opravdan, ni dugoročno isplativ. I tu je Kovač trebao, a vjerojatno i morao, biti oštar.

Ono čemu se možemo nadati, dok čekamo na zlatno doba, to je da nećemo morati proživjeti istu onu sudbinu kao lik iz legendarne komedije koji iz dana u dan mora gledati istog svisca...

Croatia 2 – 0 Malta // 9 September 2014by mmoied14