Hrvatska ima novu veliku sportsku zvijezdu sadašnjosti, ali i budućnosti. Lena Stojković još je jedna fenomenalna taekwondoašica iz TK Marjan, splitskog kluba prvaka čiji su članovi donijeli preko 120 medalja s najvećih natjecanja.

Ovaj sportski kolektiv iznjedrio je velik broj istinskih šampiona, a novo lice na karti svjetskog taekwondoa postala je upravo Lena. Simpatična, nasmijana i, s 46 kilograma, sitna 22-godišnjakinja u rukama i nogama ima 'dinamit'. Znaju to najbolje oni koji joj se nađu na putu. A ona? Skuplja samo zlata kao dvostruka svjetska prvakinja (2022., 2023.), dvostruka osvajačica europskog zlata (2021., 2022.) te pobjednica Europskih igara (2023.).

Njezin prijelaz iz juniorskog taekwondoa u seniorske vode čini se poput bajke. Kada je najvažnije, ona je nezaustavljiva. Naravno, ništa kod nje nije slučajno, šampioni se ne stvaraju slučajno, objasnila je to i u svojem nedavnom medijskom istupu.

'Posljednji olimpijski ciklus iza mene je rezultatski definitivno najbolji period mog života, ali uz puno padova i dizanja koji se ne vide izvan dvorane i tatamija. Ostati prizeman, skroman, biti velik i u pobjedi i u porazu osnovni je moto uz koji nas odgajaju u mom klubu, taekwondo klubu Marjan, bez kojeg sigurno danas ne bih bila tu gdje jesam…', poručila je Lena te je u svojem obraćanju javnosti željela još nešto istaknuti.

'Doći do vrha težak je put. U posljednje tri godine dva naslova svjetske prvakinje i dva naslova europske prvakinje doveli su me do najbolje sportašice Hrvatske sa samo 22 godine, ali na njima ne želim ostati i ova nagrada (SN, op.a.) samo mi je motiv da nastavim trenirati i raditi i u budućnosti.'

Pred Lenom su možda i Olimpijske igre u Parizu ove godine. Bila bi to kruna dosadašnje karijere. Norma je ispunjena, ali njezina kategorija do 46 kilograma na Igrama se spaja s onom iznad 49 kilograma, pa je pred izbornikom težak zadatak - koga izabrati za jedno mjesto koje ima Hrvatska, jer je tu i Bruna Duvančić, također iz kluba Marjan.

Kako god završi priča oko nastupa na OI, pred Lenom i njezinim trenerom Veljkom Laurom još su godine i godine uspjeha u taekwondou, borilačkoj vještini s kojom se upoznala u vrtićkoj dobi, kada je krenula stopama starijeg brata, a sada ispisuje povijest ne samo Lijepe Naše, nego i cijelog svijeta.

'Da, od vrtića... Brat mi je trenirao, a mene je mama vodila u dvoranu kada je išla po njega. Sjećam se da sam tada stalno pokazivala lakirane nokte treneru Toniju Tomasu, koji mi je danas i izbornik. Sada mu više ne pokazujem', znala se našaliti Lena kada je govorila o svojim počecima.

Danas, kada je na krovu Europe i svijeta, potrebno je puno odricanja da bi i ostala na vrhu, iako splitska borkinja ne voli riječ 'odricanje'.

'Svi se odričemo za nešto što nam je važno, možda se mi odričemo više u usporedbi s vršnjacima koji nisu sportaši, ali to je moj izbor, nitko me ne tjera na bilo što. Ne treba to gledati kao odricanje, ja sam to izabrala, nije lako, ali teške stvari donose rezultate.'

Da nije lako, pokazuje i njezin uobičajeni dan u kojem nema natjecanja…

'Dižem se u šest ujutro - pripremanje doručka, spremanje stvari, štitnika… Odlazim u teretanu ili na trčanje, to je prvi trening. Zatim slijedi drugi u dvorani, kad radim individualno, pa terapije. Vraćam se kući, malo se odmorim pa novi trening na kojem spariramo. Nakon toga kuham ručak, odmaram se, ali treba oprati i robu, možda uspijem vidjeti i obitelj. Navečer večera i u krevetu sam u 21.30, najkasnije u 22, jer treba opet ujutro rano ustati.'

Što sve treba da bi se došlo do samog vrha?

'Puno toga mora se posložiti - treninzi, ustrajnost, upornost, mora biti ljubavi prema tome, pronaći sebe, kako ti funkcioniraš, uz pravo okruženje, vjeru u sebe i Boga, sreću, podršku obitelji…', nabrojila je Lena i napomenula:

'Ne bih ništa mijenjala na svojem putu, jer možda bi bilo drugačije.'

Osim podrške obitelji, a majku je znala isticati kao životni uzor, našla se i na pravom mjestu jer je TK Marjan idealno okruženje, prepuno šampiona koji te jednostavno guraju da ideš naprijed.

'Marjan je poseban klub. Svi su malo ludi na svoj način, a nitko normalan ne može živjeti kao mi, to je super. I kad je teško, znam da nisam jedina. Cijelo to okruženje, a nitko od nas nije izdvojen kao da je poseban - svi dođemo, radimo, trudimo se, jer najvažniji su rad i treniranje. Pitanje je samo koliko daš od sebe i radiš na sebi jer će se sigurno taj trud kad-tad vratiti... Baš je blagoslov biti ovdje, na tako malom mjestu okupljeno je toliko puno sportaša od kojih možeš dobiti samo dobro.'

Tek su joj 22 godine, a toliko je toga već napravila, koliko mnogi ne ostvare za cijeloga života, ali ovo je samo početak zlatne djevojke. Razmišlja li možda o životu nakon taekwondoa?

'Imam ambiciju baviti se taekwondoom dok god me tijelo služi i završiti fakultet. Htjela bih imati obitelj i sve što ide uz to.'

I to naravno u svojem Splitu, gradu bez kojeg ne može, koji obožava, a onda si možda ispuni još jedan od životnih snova i otvori svoj restorančić zdrave hrane. No do toga je dug put, put koji će biti, uvjereni smo, 'put zlata'.