Pepe, ili punim imenom Képler Laveran Lima Ferreira, igrač je kakvog bi poželio svaki trener, posebno kad im se, kao u slučaju Josea Mourinha, poklope karakteri. Poželio bi ga i svaki suigrač - pitajte Cristiana Ronalda koliko mu je značio dok mu je čuvao leđa u Realu i reprezentaciji. Jasno, poželio bi ga i svaki navijač, znajući da će uvijek dati sve što može za svoj dres.

A opet, kroz cijelu karijeru ovog je Brazilca, koji je sve što je postigao napravio pod zastavom Portugala, pratila i još ga prati sasvim drukčija reputacija. Takva da su se o njemu na Quori svojedobno pokretale rasprave je li ovaj vrsni branič istodobno najgori nogometaš svih vremena, a na Redditu su se korisnici pitali zašto ga svi toliko mrze. Bleacher Report je pak otišao korak dalje u konkretnosti, nanizavši još prije desetak godina deset najsramotnijih poteza Pepeove karijere. U međuvremenu bi se taj popis mogao značajno proširiti.

Ostao upamćen po brutalnim nasrtajima na protivničke igrače, suce...

Pepe je, ukratko, napravio u svojoj igri toliko ružnih stvari, od folirantskog bacanja u pokušajima da iznudi jedanaesterac do ponekad uistinu brutalnih nasrtaja na protivničke igrače, pa i suce, da su često bile zanemarivane njegove nedvojbene igračke kvalitete. Kao dugogodišnjem igraču Reala, u kojem je bio važan dio generacije Ronalda, Modrića, Kroosa, Sergia Ramosa i drugih, uvijek mu je najviše na meti bila Barcelona i njezine zvijezde. Toliko da je lani otvorenije od drugih zaključio da su Messi i Argentina bili unaprijed 'skuhani' kao svjetski prvaci u Katru.

Zbog toga je u Barceloni bio neprijatelj broj 1, publika na Nou Campu skandirala mu je 'ubojico', a na katalonskoj televiziji uspoređivali su ga s Hanibalom Lecterom, ubojicom - ljudožderom iz serijala započetim filmom 'Kad jaganjci utihnu'. Real ih je tužio, ali tužba je odbačena. Mnogi su zapamtili prizor u kojem je nagazio na ruku Messija koji je ležao na travnjaku nakon jednog od mnogih faula.

Desetogodišnja vjernost Real Madridu u kojem je ostavio dubok trag

Pepe je kasnije te posebno napete 2012. tvrdio da Barcelonini igrači glume. Andrés Iniesta tada je uvrijeđeno uzvratio: 'A što bi Pepe drugo morao reći? Mogli bismo cijeli film napraviti od njegovih faulova. Poznajemo ga.'

Igrao je Pepe u više klubova, ali najveći je trag ostavio desetogodišnjom vjernošću Realu, postavši jedan od simbola momčadi koja je u njegovo vrijeme dominirala europskim nogometom. Došavši iz Porta za 30 milijuna eura, mnogi su se pitali 'tko je taj Pepe'. U početku je bio na udaru kritika, ali kad je na svom prvom El Clasicu, na Nou Campu, sasvim isključio Ronaldinha iz igre, a Real dobio 1-0, sve se promijenilo. Glasnogovornik Reala prišao mu je nakon utakmice, čestitao i rekao: 'Danas si promijenio svoj život.' Deset godina kasnije imao je u džepu tri titule španjolskog prvaka, tri Lige prvaka, a ukupno je odigrao 334 utakmice. Samo petorica stranaca odigrala su više utakmica za Kraljeve.

Kad je posljednji put odjenuo bijeli madridski dres, to nije bilo da bi igrao, nego da bi demonstrirao koliko mu znači klub sa Santiago Bernabeua. Još prije finala Lige prvaka 2017. u Cardiffu, kad je Real bez njega pobijedio Juventus, znao je da na njega više ne računaju, a tada su mu bile 34 godine. Želio je još dvije godine ostati u Madridu, klub je nudio samo jednu. Samo koji mjesec ranije u uobičajenom žaru igre napukla su mu rebra u utakmici protiv Atletico Madrida, na kojoj je postigao gol i proslavio ga kao uvijek, stiskajući klupski grb među zubima. A u nekoliko zajedničkih sezona u Realu zbližio se i s Lukom Modrićem, kojeg izuzetno cijeni.

Zube je na terenu pokazivao svima, makar ga suigrači i prijatelji opisivali kao sasvim drukčijeg kad ode s terena. Obično su o njemu govorili kao o vrlo pristupačnom, prijateljskom, zabavnom, čak i nježnom momku. No kad navuče kopačke, pretvarao se u nešto drugo. Svi još pamte njegov napad na Javiera Casquera iz Getafea 2009. Prvo ga je gurnuo dok je jurio prema Realovom golu, Casquero je pao, prilično preglumljeno tražeći kazneni udarac. Pepea – koji je i sam oduvijek sklon sličnim glumačkim paradama – to je iznimno razljutilo, pa je suparnika na tlu dvaput udario nogom u leđa, potom još i pritisnuo koljenom, usput udarivši još jednog suparničkog igrača. Bio je kažnjen s deset utakmica neigranja, a Real je od sljedećih šest susreta izgubio pet i ostao bez titule. Pepe je kasnije rekao da su mu to bili najgori dani u životu i uglavnom ih je proveo u suzama.

Formirala su ga obiteljska situacija i odrastanje u Brazilu

Sudeći pak prema njegovim vlastitim riječima i dubinskim istraživanjima pojedinih medija poput Athletica, postoji i treći Pepe, onaj kojeg su formirali obiteljska situacija i odrastanje u Brazilu. Recimo, kako je sam priznao, u djetinjstvu je bio mamina maza. I to tolika da je s roditeljima dijelio krevet skoro do punoljetnosti. Kako je pisao Athletic prije nekoliko godina, odrastao je s tri sestre kao majčin miljenik. Kaže da je kao tinejdžer volio provoditi sate uz mamu, češkajući je po kosi. Kasnije je zaključio da je takva bliskost vjerojatno proizlazila iz saznanja da je napuštanje roditeljskog doma i rodnog grada bilo neminovno ako želi napredovati u karijeri.

'Nešto mi je govorilo da ću provoditi puno vremena daleko od nje', ispovjedio se u svojedobnom intervjuu za portugalski Expresso.

Zapravo, oni koji Pepea uglavnom pamte kao grubijana obično zanemaruju da se u kasnijoj fazi karijere znatno promijenio. Ne baš slučajno, preokret se najvećim dijelom poklopio s odlaskom Mourinha iz Reala 2013. Nakon toga bio je i dalje beskompromisan, ali incidenti poput onoga s Casquerom ili s Messijem 2012. više se nisu događali. Uostalom, posljednji put je u Realu izravni crveni karton dobio 2011., a pune četiri sezone imao je manje od deset žutih kartona po prvenstvu. No i dalje je bio neustrašiv, a navijači Reala vole reći da Pepe ide glavom tamo gdje se drugi ustručavaju ići i nogom.

Tada je napokon počeo biti cijenjen po svojoj igri, makar bi povremeno izronio i onaj drugi Pepe, recimo na Svjetskom prvenstvu 2014., kad je zaradio crveni karton glupavom reakcijom – faulirao je Thomasa Müllera, i dok je ovaj sjedio na podu, u prolazu ga je udario glavom, očito misleći da njemački napadač simulira. Unatoč tome, i u klubu i u reprezentaciji prometnuo se u jednog od vođa na terenu, što se poklopilo i sa zlatnim godinama portugalskog nogometa.

Prema tome je vodilo sve, od rođenja Keplera Laverana de Lima Ferreire u brazilskom Maceióu 1983., gradu na obali Atlantika. Neobično ime dao mu je otac kombiniranjem imena velikih znanstvenika, astronoma Johannesa Keplera koji je otkrio zakone kretanja planeta, te Charlesa Louisa Alphonsea Laverana, dobitnika Nobelove nagrade za istraživanja zaraznih bolesti. Njegov otac Anael kasnije je objasnio da je kao dijete puno čitao, a Kepler i Laveran stalno su se pojavljivali u enciklopedijama njegove majke.

'Ime Kepler činilo mi se jako lijepim, a uvijek sam želio da moj sin bude znanstvenik. I pomislio sam: s ovakvim imenom sigurno će to i postati', rekao je Anael Ferreira u jednom intervjuu kad je Pepe već postao slavan.

Zanimljivo, otac mu je nadjenuo i nadimak Pepe zbog svoje druge ljubavi pored znanosti – nogometa. Obožavao je, naime, Pepea, lijevo krilo Santosa i brazilske reprezentacije od 1957. do 1965., jednog od najboljih brazilskih napadača svih vremena, osvajača svjetskih titula 1958. i 1962. iz one momčadi u kojoj su briljirali Garincha, Didi, Pele, Vava, Zagallo...

'Taj je momak imao tako snažan šut da su ga se svi golmani bojali. Želio sam da moj sin bude napadač ili veznjak, da postiže golove, ali kad je počeo igrati, shvatili smo da je bolji kao obrambeni igrač', objašnjavao je Anael.

Pepe se na nogometnom terenu prvi put našao u klubu Napoli, u četvrti Benedito Bentes u svom rodnom gradu. Ozbiljnije je počeo trenirati u lokalnom klubu Corinthians Alagoano, da bi već s 18 godina sjeo u avion s još jednim suigračem i otisnuo se u Europu. Ili bar njezino 'predgrađe', u klub Marítimo na Madeiri, atlantskom otoku koji pripada Portugalu i na kojem je rođen najveći portugalski igrač Cristiano Ronaldo. Legenda kaže da je Marítimo došao u Maceió u potrazi za napadačem, a onda su uočili mladića u obrani koji je sasvim isključio iz igre najboljeg strijelca kluba s Madeire. Jasno, odveli su ga sa sobom.

Kad se već sljedeće godine probio u prvu momčad, Pepe je odmah privukao pažnju, čak je i trenirao sa Sportingom, u kojem je Ronaldo već počinjao svoj zvjezdani put, i gdje su se upoznala dvojica kasnijih velikih prijatelja. No lisabonski klub nije ponudio dovoljno novca, pa je s Pepeom u momčadi Marítimo zauzeo šesto mjesto u prvenstvu i plasirao se u tadašnji Kup UEFA.

Pravi iskorak stigao je prelaskom u Porto, koji je te 2004. godine osvojio nacionalnu ligu i kup te Ligu prvaka. Pepe je tada još bio uglavnom rezerva, međutim već sljedeće sezone obranili su i titulu i kup s njim kao glavnim stoperom. Put je dalje vodio izvan Portugala, u Madrid, uz desetogodišnju vjernost Realu od 2007. do 2017., s već opisanim rezultatom.

Te 2017. činilo se da je Pepe izabrao put kojim danas mnoge zvijezde, doduše za neusporedivo veći novac, odlaze u Saudijsku Arabiju. Potpisao je – sad već kao 34-godišnjak – za turski Beşiktaş dvogodišnji ugovor vrijedan 9,5 milijuna eura, uz bonus za svaku odigranu utakmicu. No nije to aranžman koji bi zadovoljavao igrača poput Pepea, kojem je pripadnost klubu uvijek bila važan pokretač. Zato se već nakon godinu dana vratio 'kući', u Porto. I tu ponovo cvjeta, kapetan je momčadi, produžio je ugovor, a kako vidimo, ima još force i za postizanje golova.

Kao rođeni Brazilac ispisao je povijest reprezentacije - Portugala

Druga dimenzija Pepeove karijere ona je reprezentativna, u kojoj je skupio 134 nastupa. To ga je dovelo na treće mjesto svih vremena, iza neuništivog Cristiana Ronalda (203) i Joaoa Moutinha (146). Kako igra, ne bi trebalo čuditi bude li opet pozvan pod zastavu za Euro 2024.

Premda Brazilac, nikad nije zaigrao za svoju matičnu zemlju, čak ni u mlađim kategorijama. Njegov otac tvrdio je da je 2006. s njim kontaktirao tadašnji izbornik Carioca Dunga i najavio mu poziv u reprezentaciju, ali ga je Pepe odbio i odlučio se za novu domovinu. Uostalom, preko Atlantika je prešao kao vrlo mlad i u Portugalu dobio priliku. Inače, Brazilcima je zbog kolonijalne prošlosti olakšano dobivanje portugalskog državljanstva, uostalom govore – uz neke dijalektalne razlike – i istim jezikom.

Državljanstvo je primio u kolovozu 2007. i odmah dobio poziv za kvalifikacijsku utakmicu za Euro 2008 s Poljskom. No ozljeda je odgodila premijeru, koja je stigla u zadnjoj utakmici kvalifikacija protiv Finske. Sve otad pretvorilo se u veliku priču. Sudjelovao je na po četiri europska i svjetska prvenstva te je s Portugalom, predvođenim Cristianom Ronaldom, stigao do titule europskog prvaka 2016. No u finalu protiv Francuske ozljeda je poslala CR7 na klupu, a u junaka se prometnuo Pepe, proglašen igračem utakmice.

'Pobijedili smo za Ronalda', izjavio je odmah poslije utakmice.

Začudo, ta velika portugalska generacija nije uspijevala materijalizirati svoju vrijednost i na svjetskim prvenstvima. Dvije godine prije europske titule, u Brazilu 2014. ispali su u grupnoj fazi, u Rusiji 2018. u osmini finala, a prošle godine u Katru došli su do četvrtfinala i izgubili od Maroka. Na tom prvenstvu, doduše, Pepe je postao drugi najstariji strijelac u povijesti svjetskih prvenstava, ali mnogo je u Katru bilo gorčine i kod Pepea i općenito portugalske momčadi. Sjetimo se koliko je loše Ronaldo igrao, toliko loše da je završio na klupi, a sam Pepe je u porazu od Maroka našao urotu FIFA-e i Messijeve Argentine.

Činilo se u Katru da je to Pepeov labuđi pjev, slično kao i s Ronaldom. No isto kao što CR7 sada proživljava drugu mladost, ne opušta se ni njegov veliki prijatelj iz obrane. Čini se kao da će zahvaljujući posvećenosti treninzima trajati vječno. Gol u Ligi prvaka najbolji je dokaz za to.