Nema puno toga neobičnog u činjenici da je 27-godišnji Paul, više youtuber nego boksač, svladao 58-godišnjeg Tysona, iza kojeg su godine drogiranja, alkoholizma, tri godine robije, loše poslovne odluke te nedavno krvarenje želučanog čira i teški bolovi u leđima. Prije dvije godine zbog bolova je završio u invalidskim kolicima, a u svibnju je toliko krvario na letu avionom da je dvoboj s Paulom morao biti odgođen na šest mjeseci. I takav meč srušio je zanimanjem Netflix, koji ga je prenosio, i obojica su zaradila hrpe dolara: Paul 40 milijuna, Tyson upola manje - a iza svega toga ostalo je mnoštvo sumnji i negativnih reakcija.

Paul je Tysona, kao što je poznato, u Arlingtonu u Teksasu pobijedio na bodove, čime su očito željeli dati svemu privid autentičnosti, možda i otvoriti više reklamnog prostora. No iznad svega su zbog toga proradile sumnje u prijevaru s klađenjem, pogotovo kad je youtuber sam priznao da nije htio nokautirati nekadašnjeg velikog šampiona koji je jedva stajao na nogama na kraju, premda se borio samo osam rundi, prigodno skraćenih na po dvije minute.

Ni sjena sjenine sjene

Nije to bila ni sjena sjenine sjene Željeznog Mikea, kakvoga pamte svi stariji ljubitelji boksa. A opet, ostarjeli šampion narušenog zdravlja i dalje govori da bi se rado vratio u ring. Ne bi bio prvi koji bi to napravio u poznijim godinama zbog financijskih problema, ali bi taj povratak mogao biti najsramotniji od svih. Kao što je bio i ovaj meč, tako usklađen s današnjom medijskom, društvenomrežnom scenom.

No izgleda da je i sam Tyson prilično svjestan onoga što se događalo u Arlingtonu, jer prije meča dao je intervju stanovitoj Jazlyn Guerri, 14-godišnjoj (!?) zvijezdi YouTubea, na kojem ima svoj kanal Jazzy’s World TV. Očito suprotno entuzijazmu mlade voditeljice, Tyson je bio prilično taman u svojim razmišljanjima, osobito kada je upitan o nasljeđu koje ostavlja, pa je na određeni način i ismijao dvoboj s youtuberom.

'Ne vjerujem u riječ nasljeđe, mislim da je to samo druga riječ za ego. Nasljeđe mi ništa ne znači. Tu sam samo prolaznik. Umrijet ću i sve će biti gotovo. Mi smo ništa. Mrtvi smo. Mi smo prašina', bio je posve sumoran Tyson.

Mnogi su boksački komentatori meč s Paulom ocijenili uistinu tužnim, bez obzira na objavljenu brojku od 120 milijuna gledatelja koji su se te noći logirali na Netflix izazvavši velike probleme s propusnošću tog streaming diva i više od 70 tisuća ljudi na stadionu Dallas Cowboysa u Arlingtonu kod Dallasa. Košarkaška legenda Magic Johnson objavio je da je prestao gledati prijenos, makar je nekad gledao sve njegove mečeve.

Tko je gledao makar jednu od njegovih legendarnih munjevitih pobjeda u zlatnim danima, mogao je osjećati isto. Daleko je to od onog Tysona koji je okončao karijeru prije 19 godina, kad je predao posljednji meč protiv Kevina McBridea. Da ne govorimo o onom Tysonu koji je dominirao boksom u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, pa dijelom i u devedesetima, bez obzira na odgrizen komad uha Evandera Holyfielda.

Teško djetinjstvo

A počelo je onako kako nažalost počinju životne priče brojnih američkih boksača, posebno Afroamerikanaca, i čudi to da već nema igranog filma o njemu. Michael Gerard Tyson rođen je u Brooklynu, u New Yorku, a odrastao je u užasnim uvjetima. Imao je brata i sestru, ona je umrla sa samo 24 godine, a majku mu obično i on sam i drugi opisuju kao promiskuitetnu ženu; možda je bila i prostitutka. Biološki otac mu je taksist s Jamajke Purcell Tyson, ali je ocem zapravo smatrao stanovitog Jimmyja Kirkpatricka, svodnika koji je živio s Tysonovom majkom do malo nakon rođenja budućeg šampiona, pa nije poznato koliko su kasnije uopće bili u kontaktu.

Kad je ostala sama s troje djece, Lorna Mae Tyson živjela je teško u četvrtima s visokom stopom kriminala. I mladi Mike više puta ulovljen je u sitnim prekršajima i tučnjavama sa svakim tko bi se rugao njegovom neobično visokom glasu i govornoj mani. Do 13. godine uhićen je čak 38 puta. Preokret je došao u školi, gdje je njegov boksački talent prepoznao Bobby Stewart, bivši borac i savjetnik u centru za maloljetne delikvente. Neko vrijeme ga je trenirao, a onda ga upoznao s uglednim menadžerom i trenerom Cusom d'Amatom i on je preuzeo brigu o karijeri mladog boksača. Zbog toga je godinu prije mature napustio školovanje, a u to vrijeme umrla mu je majka, pa mu je D'Amato postao zakonski skrbnik.

'Nikad nisam vidio majku da je bila sretna zbog mene ili ponosna na nešto što sam napravio. Znala me samo kao divljeg klinca koji juri ulicama i dolazi kući u novoj odjeći za koju je znala da je nisam platio', govorio je kasnije.

Nije otišao na Olimpijske igre

Jasno, u boksu je počeo kao amater, a da je duže ostao u tim vodama, mogao je postići i više. Osvojio je zlatne medalje 1981. i 1982. na Juniorskim olimpijskim igrama, koje se svake godine održavaju u SAD-u, a onda 1984. pobijedio u teškoj kategoriji i na Zlatnoj rukavici, svojevrsnom američkom prvenstvu za amatere. No na one prave Olimpijske igre 1984. u Los Angelesu nije išao jer je upravo prešao u profesionalce, makar do Igara nije imao nijednu borbu.

Ta je epizoda, najvažnija u Tysonovu životu, počela 1985., kad je kao 18-godišnjak u svom profesionalnom debiju u prvoj rundi nokautirao Hectora Mercedesa. Relativno nizak, nabijen i ludo snažan Iron Mike u sljedećih je deset mjeseci pobijedio u 15 mečeva, sve nokautom. Za današnje pojmove borio se nevjerojatno često - sljedeće godine izlazio je u ring 13 puta i sve dobio. I onda je s 20 godina i 145 dana postao najmlađi svjetski prvak u teškoj kategoriji nakon što je u borbi za titulu serijom lijevih krošea natjerao Trevora Berbicka - posljednjeg borca koji je pobijedio Muhammada Alija - da ošamućen baulja po ringu.

'U to vrijeme Mike je oko sebe stvorio auru nepobjedivosti', govorio je kasnije njegov tadašnji menadžer Jim Jacobs.

30:0 do 21. rođendana

Nije ni čudo da je stekao takvu reputaciju: do 21. rođendana imao je skor od 30:0 i objedinjene titule po verzijama WBA i WBC. U sljedećem, 31. meču, osigurao je i IBF-ovu titulu i postao prvi u povijesti s objedinjena sva tri pojasa. Branio ih je još šest puta do kraja desetljeća, sve nokautima. Njegova borba i pobjeda protiv Michaela Spinksa, koja je trajala samo 91 sekundu, općenito se smatra vrhuncem njegove karijere. U tom je desetljeću pobijedio u svih 37 borbi, od čega u njih 33 nokautom, a u nevjerojatnih 17 mečeva obavio je to već u prvoj rundi.

Svojom statistikom nokauta do kraja karijere dosegao je 16. mjesto na listi 100 najvećih udarača svih vremena po časopisu The Ring, a ESPN ga je podigao na prvo mjesto svoje liste boksača s najtežim udarcem. Nažalost, njegov pomalo divlji i zastrašujući stil borbe prenio se i izvan ringa, a uvijek je govorio da mu je inspiracija Sonny Liston, možda najveći 'huligan' u povijesti boksa.

Senzacionalan poraz u Tokiju

I onda su došle devedesete, u kojima je ta strana Tysonove osobnosti došla do punog izražaja. U veljači 1990. u Tokiju se suočio s Busterom Douglasom i sve je bilo spremno za 38. pobjedu, a na kladionicama je imao odnos 42:1. Tada se dogodilo jedno od najvećih iznenađenja u povijesti boksa: Douglas je u desetoj rundi nokautirao najvećeg udarača koji je ikad ušao u ring. No to je bila samo jedna dimenzija te etape Tysonova života. Štošta se u njemu tada već počelo raspadati. Njegova prva supruga (od tri, s koliko je dosad bio ili jest vjenčan), glumica Robin Givens, u televizijskom intervjuu ispričala je da je brak s njim bio mučenje, 'pravi pakao', i zatražila razvod zbog obiteljskog nasilja. Tysonovo posrtanje na svim razinama moglo se vidjeti i na sportsko-poslovnom planu. Nakon D'Amatove smrti brigu o njegovoj karijeri preuzeli su menadžer Bill Cayton i trener Kevin Rooney, ali u to vrijeme otpustio je obojicu, a oko njega se počeo vrtjeti slavni i prilično zloglasni Don King. Sve to utjecalo je na kvalitetu njegove izvedbe u ringu.

Unatoč šokantnom porazu od Douglasa, Tyson je druge (i sebe) uvjeravao da je to bio najvažniji trenutak njegove karijere:

'Trebala mi je takva borba da me učini boljom osobom i borcem. Time sam dobio širu perspektivu o sebi i boksu općenito.'

Stvari su se naizgled počele popravljati nakon četiri pobjede u sljedećih godinu dana, čime se kvalificirao za meč protiv prvaka Holyfielda. Trebao je to biti jedan od onih mitskih dvoboja, nalik klasicima Ali - Frazier ili Ali - Foreman, ali došao je novi udarac. Tyson je 1992. osuđen na šest godina zatvora zbog silovanja osamnaestogodišnje djevojke. Odslužio je tri godine prije nego što je pušten na uvjetnu slobodu u ožujku 1995.

Dva meča s Holyfieldom

U sljedećih 13 mjeseci uspio je uz velik publicitet vratiti titule u WBC i WBA i opet zaraditi priliku za meč protiv Holyfielda. No on je bio prejak suparnik za Tysona te ga je nokautirao u 11. rundi. Revanš je stigao vrlo brzo, već u lipnju 1997., uz ogroman publicitet. Skoro dva milijuna ljudi platilo je mogućnost gledanja TV prijenosa, ali oni i svi gledatelji u MGM Grandu u Las Vegasu vidjeli su jedan od najdivljačkijih trenutaka u povijesti profesionalnog boksa. Pri kraju treće runde ionako na momente prljavog dvoboja Tyson je ušao u klinč s Holyfieldom i pritom ga grizao za uši te mu čak odgrizao komad desnog uha. Jasno, dvoboj je završio njegovom diskvalifikacijom i prvi put u povijesti meč za titulu okončan je na taj način.

Dva dana nakon borbe Tyson se javno ispričao i molio da mu ne oduzmu licencu doživotno. Mediji su divljali, okomivši se na njega, po mnogima i pretjerano, jer ni Holyfield nije bio baš uzoran u toj borbi. Na koncu je kažnjen s tri milijuna dolara, oduzeta mu je licenca za boksanje u Nevadi, a kasnije i u drugim američkim saveznim državama. Vraćena mu je tek nakon 18 mjeseci, a u međuvremenu se okušao i u cirkusantskoj WrestleManiji.

Kad se vratio u ring, više to nije bio onaj Tyson, osim po ponašanju. U veljači 1999. osuđen je na godinu dana zatvora zbog napada na dvojicu vozača nakon prometne nezgode nekoliko mjeseci ranije. Odslužio je devet mjeseci, uz nešto rada za opće dobro. Mogao je u sljedećim godinama imati i više problema da nije na dopinškim kontrolama, kako je kasnije sam priznao, koristio urin tadašnje supruge i djece.

Poraz od Lewisa vodio je ka mirovini

I na početku dvijetisućitih tada već 33-godišnji Tyson pokušao se vratiti, a izazvao je i tadašnjeg prvaka Lennoxa Lewisa, no već predigra je donijela ružne scene jer je prijetio velikom Britancu riječima: 'Želim tvoje srce, želim ti pojesti djecu.' Lewis nije bio impresioniran - u lipnju 2002. lako je kontrolirao meč nakon uobičajenog početnog Tysonova juriša i onda je pri kraju osme runde desnim krošeom bacio bivšeg prvaka na pod.

Ubrzalo je to konačni oproštaj. Posljednja pobjeda mu je ona protiv Clifforda Etiennea 2003., a posljednji meč bio mu je već spomenuti okršaj s McBrideom 2005. Nakon što je predao borbu prije osme runde, rezignirao je izjavio:

'Više nemam želuca da bih ostao u ovom sportu. Bilo bi to kao da ne poštujem sport koji volim, jer moje srce više nije unutra. Žao mi je fanova koji su platili da bi me vidjeli, volio bih da sam mogao biti bolji.'

I financijska propast

Nešto prije oproštaja, u kolovozu 2003., Tyson je propao i financijski, zatraživši osobni stečaj nakon godina problema s novcem. Zvuči skoro nevjerojatno za nekoga tko je u karijeri zaradio bar 300 milijuna dolara, ali u trenutku stečaja natovario si je dug od 23 milijuna dolara. Nije stoga ni čudno to što je prihvaćao sve i svašta, pa i ugovor za borbu s K-1 zvijezdom Bobom Sappom. No do borbe nije došlo jer zbog kriminalne prošlosti nije mogao dobiti vizu za Japan, gdje bi meč bio najprofitabilniji.

Uskoro je našao nešto nalik karijeri u zabavnoj industriji. Pojavio se u filmu 'Rocky Balboa' 2006., ali mnogo se bolje pamti epizoda u hitu 'Mamurluk', kad prvo glumi sviranje bubnjeva uz 'In the Air Tonight' Phila Collinsa, a onda nokautira Alana, kojeg igra Zach Galifianakis. Filmografija mu uključuje i cameo rolu u 'Kako sam upoznao vašu majku', animiranu seriju za odrasle 'Mike Tyson Mysteries', ulogu u 'Kickboxer: Retaliationu', pa i nastup u talijanskom 'Plesu sa zvijezdama'. O njemu je snimljen i dokumentarac 'Tyson', čija je premijera bila na festivalu u Cannesu, a i vlasnik je dviju memoarskih knjiga - 'Undisputed Truth' i 'Iron Ambition: My Life with Cus D’Amato'.

Prije cirkusa s Paulom samo se još jednom vratio u ring, na egzibiciji od osam rundi s vršnjakom Royem Jonesom 2020. Zanimljiva su pravila dogovorena za taj meč: praktički su im bili zabranjeni pokušaji da nokautiraju jedan drugog, pa je tako i završilo, prijateljskim neriješenim rezultatom.

Ma koliko se Tyson sada junačio, valjda mu je nakon pustolovine s Netflixom ipak dosta. Neka ostane na impresivnoj statistici - u 59 profesionalnih mečeva pobijedio je 50 puta, od čega 44 puta nokautom. Izgubio je samo sedam puta, uz dva neriješena rezultata. Dovoljno za mjesto u povijesti i bez egzibicija. Uostalom, i u privatnom životu postao je drugi čovjek.